Put u Avganistan, treća posjeta našim vojnicima. Ovoga puta, crnogorsku delegaciju predvodi predsjednik Filip Vujanović. Time je naša odgovornost u pripremama za odlazak u tu zemlju složenih bezbjednosnih prilika, mnogo veća.
Mirovna misija UN ISAF u Avganistanu, pod komandom NATO-a, ključna je za očuvanje svjetskog mira. Tamo su snage 46 NATO i partnerskih zemalja koje broje preko 130.000 vojnika.
Nije bilo tako davno, prije samo nekoliko godina, kada smo u Vladi, na državnom nivou, govorili o tome kako da Crna Gora, težeći evroatlantskim integracijama, postane prepoznatljiv partner u očuvanju mira i razvoju demokratije diljem planete.
Nakon mnogobrojnih diplomatskih aktivnosti i intenzivne međunarodne odbrambene saradnje opredijelili smo se da naši vojnici budu razmješteni u Avganistanu, u Regionalnoj komandi Sjever. Brojnoj i posvećenoj ISAF porodici pridružili smo se u februaru 2010. kada je prvi kontingent upućen na zadatak.
Od samog početka priča je prilično burno krenula. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, naša javnost je shvatala da Crna Gora postaje država koja želi da da doprinos globalnom miru. Shvaćeno je i da su pripadnici naše vojske tamo otišli dobrovoljno, dominantno motivisani profesionalnim izazovom i potrebom dokazivanja u visokoobučenom međunarodnom okruženju.
Kao i prethodne dvije, i ova treća posjeta fokusirana je na obilazak naših vojnika. Oni su naš prioritet, briga i ponos. Pokazali su da to zaslužuju. To želim prenijeti i njihovim porodicama koje znaju da su njihovi najbliži u zemlji koja predstavlja najrizičnije mjesto na planeti.
A pohvale na njihov račun stižu sa svih strana. Visoki vojni zvaničnici sa kojima razgovaramo jednoglasni su u ocjenama njihovog angažmana. Svi pripadnici ISAF misije u Avganistanu daju i dali su nemjerljiv doprinos ugledu Crne Gore u svijetu. Time sam izuzetno ponosan, što ne smanjuje moj osjećaj brige i odgovornosti.
Sve to treba čuti i vidjeti na licu mjesta, jer je, bez obzira na to što svakodnevno, kao prvu radnu obavezu, imam informisanje o situaciji u Poli-e-Komriju i Avganistanu uopšte, drugačiji osjećaj kad se neposredno uvjerite da su dobro, zdravo i da odgovorno obavljaju svoje zadatke.
To je neka vrsta dodatnog uvjerenja da će se bezbjedno vratiti svojim porodicama i redovnim aktivnostima u Crnoj Gori.
Treća posjeta Avganistanu... U Mazar-e-Šarifu, crnogorskoj delegaciji, predsjedniku Vujanoviću, načelniku Generalštaba i meni raportira oficir Ivica Simonović. To je njegov treći izvještaj, jer se oficir Simonović nalazi u komandi RK Sjever od samog početka, februara 2010.
Sada je izvjesno da će napraviti apsolutni rekord u dužini boravka. Dva su razloga za to - prvo, njegova želja da kao mlad i sposoban oficir bude dio komandnog sastava NATO-a, a drugo - njemačka glavna komanda prepoznala je njegov kvalitet i zatražila odobrenje za njegov produžetak boravka.
I dok slušamo izvještaj, sjećam se prvog obilaska, koji je bio jedinstven, kako zbog puta u nepoznato, potom realne spoznaje situacije koja je na dnevnoj osnovi opisivana kroz izvještaje, ali i zbog zadovoljstva izuzetno dobrih ocjena na račun naših vojnika. Druga rotacija - ista mjesta, ali drugi mladi ljudi iz naše zemlje.
Dobro obučeni, rame uz rame sa kolegama iz drugih zemalja, profesionalno i odgovorno, gotovo rutinski obavljaju svoje zadatke. Zadovoljni su što su ih posjetili ministar i načelnik generalštaba Vojske Crne Gore.
Obilazimo bazu Panonija u Poli-e-Komriju. Kao i ljudi u njoj, svjesni smo da sa okolnih brda prijeti opasnost. Raportira komandant našeg kontingenta Zoran Vukadinović. Govori o poslovima koje obavlja naša jedinica, ne pominje ali zna kakav je karakter misije - misija najvišeg rizika, koja sa sobom nosi mnoge nepredvidivosti. Tu više nije bezbjedno kao ranije.
Prilike su znatno složenije. Naši vojnici nas uvjeravaju da je rizik dio njihovog poziva i da su spremni na sve okolnosti i krizne situacije. Bez obzira na to i našu želju da se opasnosti eliminišu, ukazujemo da ih, koliko je objektivno moguće, treba svesti na minimum.
Predsjednik Vujanović, takođe, ukazuje na rizike ali naglašava da su aktivnosti i zaduženja naših vojnika u dalekom Avganistanu ponos za državu. Oni su ambasadori Crne Gore na prvoj liniji fronta borbe za demokratizaciju te drevne zemlje. Ipak, oni su tu prije svega zbog svoje države.
I treba da ih čujete pa da se uvjerite da ne stoje ocjene da su tamo zbog isključivo materijalnih razloga. Njihovi motivi su samo djelimično finansijski i to se najbolje osjeća kada se nađete među njima u bazi Panonija. Tek tada vam biva jasno da je njihov prvi motiv vojnička hrabrost, profesija i potreba da se kao pripadnici oružanih snaga iskažu tamo gdje je danas najteže.
Vojničke obaveze su jedno a briga o civilima, takođe, im je važna. Imaju veoma frekventnu komunikaciju sa lokalnim stanovništvom, koje je često u bazi. Dolaze po donacije, traže ljekarsku pomoć, hranu, vodu...
Pamtim posvećenost našeg medicinskog tima u liječenju djeteta kome je bila amputirana noga i koje je danima bilo u jako teškom zdravstvenom stanju. Posvećenost njegovom liječenju rezultiralo je očekivanim uzajamnim vezivanjem. Naši ljudi u misiji pomažu i avganistanskim porodicama koje imaju kako zdravstvene, tako i socijalne probleme. I to lokalno stanovništvo cijeni i zna.
Najmiliji i najčešći gosti su djeca koja ne traže mnogo do pitku vodu, čiji je nedostatak poznat u Poli-e-Komriju. No, možda je najveće iznenađenje bilo izraz zahvalnosti za humani gest jednog lokalnog stanovnika izraženo na crnogorskom jeziku. Riječ je o mladom čovjeku koji je naš jezik počeo da uči još kad je stigao prvi kontingent vojnika.
Predsjednik države, uručujući donaciju, ohrabrio je mlade ljude iz tog avganistanskog gradića da se posvete učenju i donirao lokalnoj školi školski pribor. Na tom humanom gestu zahvalnost je bila naglašena.
Tek tamo, svako se može uvjeriti da avganistanska djeca žive bez osnovnih životnih uslova - vode, hrane, grijanja, igračaka, škola, knjiga - žive u, nama nezamislivom siromaštvu, nehigijenskim uslovima, bijedi i stalnoj životnoj opasnosti. Kako oni žive, ne bih poželio nijednom djetetu. Igra na blatnjavom terenu, ograđenom žicom i ruiniranim kućama, bez vrata, prozora, struje...
Mali Avganistanci, neizvjesne budućnosti dočekali su nedavno, po njihovom kalendaru, 1390. godinu. Svakodnevica ih pak tjera na goli opstanak, vrijeme ne znači ništa u njihovoj napaćenoj zemlji kojoj je potreban mir i pomoć. U jedno sam siguran - svaki pokušaj stabilizacije prilika, jačanja školskih i drugih institucija Avganistana, veliki je iskorak na tom putu.
Doprinos naših ljudi na tamošnjem zadatku izuzetan je jer oni ne samo da čuvaju avganistansku, već i svoju i našu djecu, gradeći tako temelje njihove sigurnije budućnosti.
Na kraju posjete zakazan je sastanak sa predsjednikom Karzaijem. Bila je to prilika da se kaže da, iako nemamo veliku vojsku, veoma smo odlučni da pokažemo da možemo pomoći drugome kada se nađe u nevolji. To su kao poseban kvalitet ocijenili i prepoznali predsjednik Karzai, komandant ISAF-a Petreus, komandant RK Sjever general Kneip, zamjenik civilnog predstavnika Džejkobson...
Pripadnici Trećeg crnogorskog kontingenta ostaju da polažu težak ispit. To, naravno, prati briga za njihovu bezbjednost. Ali to je cijena odgovornosti koju smo prihvatili, u ime budućnosti, mira i sigurnosti.
Bonus video:
