U početku sam redovno gledala prenose suđenja zvanog „Državni udar“. Sada povremeno. Posustajem od pojačane muke i mučnine.
Pred očima nas građana udara se država, u najosjetljivija mjesta. U pravosudni sistem, u Tužilaštvo, u pravo građanina dato Ustavom da nije kriv dok se to ne dokaže na sudu i po zakonu. Juče (30.3.2018.) je svjedočio g. Goran Danilović, ministar unutrašnjih poslova u vrijeme mutnih događaja oktobra 2016. godine.
Pitam se zašto se pred sudom i javnošću ne pojave i tadašnji predsjednik Vlade i još aktuelni predsjednik države. Da ponove da 16.10. 2016. ništa nijesu znali o događaju koji je Glavni specijalni tužilac nazvao situacijom u kojoj bi „Crna Gora bila zavijena u crno“. Da saznamo dokle sve mogu, od strane vrha vlasti, građani biti tretirani kao maloumni.
Sam izbor i pojavljivanje pred sudom takozvanog svjedoka-saradnika Saše Aleksandra Sinđelića i saradnika i svjedoka u ovome zamešateljstvu Paja Velimirovića je udaranje države i svih nas u glavu i zdrav razum. Specijalni tužilac Čađenović se zdušno potrudio da zaštiti „lik i djelo“ Sinđelića i onemogući odbrani da dokaže što se vidjelo kao bijeli dan. Da se radi o osobi koja je sklona kriminalu, osuđena za ubistvo, spremna na svakojake mahinacije.
Nije potrebno poznavanje prava da bi se, običnim zdravim razumom, znalo da je kod bilo kakvog svjedočenja – najbitnija vjerodostojnost svjedoka. A pred nama je Državno tužilaštvo više „pokrivalo“ ovoga svjedoka nego što je utvrđivalo dokaze i činjenice o događaju. Zapravo, to što je ovakav svjedok izjavljivao nastoji se prikazati kao „dokaz“.
Drugi „vitez“ saradnik Tužilaštva i dobavljač - uništivač oružja je takođe tretitan kao neupitan od strane tužilaca. A grupe „terorista“ u pozadini TV prenosa se onesvješćuju od bolesti i iscrpljenosti.
Ostalih desetak su pušteni i otišli kud koji, a za onih 500 pominjanih specijalaca ubačenih u Crnu Goru, ili pak ovdašnjih, splašnjava interesovanje SDT. A bombastično je zvučalo „500 specijalaca“ kojima je „vitez“ Paja obezbijedio 50 pušaka. Ostalima su obezbijeđena praćke.
A možda je tekuća akcija hapšenja kriminalnih grupa po Crnoj Gori, koje su vlastima poznate decenijama, zapljena oružja i narkotika, novca, vozila i telefona, latentna šansa Tužilaštva. Da dokaže optužnicu. Recimo, nađu se među njima svjedoci saradnici koji će potvrditi da su angažovani za izvođenje „državnog udara“!
Cio pokušaj „državnog udara“ izveden je u filmski kratkom roku. Ni Silvester Stalone tome ne bi bio dorastao, ali Saša Sinđelić, eto, jeste. I to u pauzama između trgovine u Bubanj potoku i prodaje „patriotskih“ majica u Moskvi, magnatu od dijamanata i nafte, Ediju.
Da ne pokvarismo tako temeljno ekonomske i diplomatske odnose sa Rusijom, možda bi nas i Edi udostojio javnog svjedočenja. Tako da se spasi, što se spasavati može, od reputacije sudstva i Tužilaštva. Ali, sada su slabi izgledi za to, osim ako Edi ne dođe da kupuje majice, pa ga se nekako naše vlasti, uz bratsku pomoć Srbije, domognu.
Glavni optuženi, iz Demokratskog fronta, su zbog nepoštovanja Suda, i nerviranja sudije S. Mugoše, praktično trajno udaljeni da učestvuju lično na suđenju. Uskraćena im je mogućnost postavljanja pitanja.
I ukazivanje na odsustvo elementarne logike, kojoj predsjedavajuća Sudskim vijećem ne dozvoljava da priviri u sudnicu. Doduše, Milan Knežević i dodatno sklonjen na četiri mjeseca, zbog guranja sa policajcem, koji se slatko smijao zbog toga „napada“.
Dokazivanje raznih prekršaja DF-a previše je iscrpilo i policiju i tužilaštva i sudove. Nije bilo dovoljno snage i kadrova da se utvrdi ni ko je naredio napad antiterorističke jedinice, policije i kriminalaca na mirne proteste građana 24.10.2015. Ko je naredio upotrebu tzv. „hemije“, tj. bojnog otrova (osim suzavca koji polako postaje sastavni dio „demokratskog“ dijaloga vlasti sa građanima). Jedva se nekako uspjelo sa identifikacijom dvojice specijalaca koji su lomili kosti Miju Martinoviću. Ostali, koje je kamera zabilježila da ga prebijaju na smjenu, nijesu mogli biti prepoznati. Možda niko nije, zaista, naredio da se policijskim džipovima jure građani po Podgorici i vozilima ulijeće u masu. Možda je to prosto bilo spontano. U žaru zaštite policijskog poretka.
Treba imati razumijevanje za Tužilaštvo, nije čudo da su događaji iz oktobra 2015. promakli istrazi. Obuhvatna istraga bi, ne bilo primijenjeno, možda pokazala da se radi o pravom državnom udaru. Policijskom puču. Kada se prebija goloruki narod, poslanici ne puštaju u zgradu Skupštine, a policija da. Uostalom, možda je to i bila početna ideja za oktobar 2016. Stari manevar – „Drž’te lopova“. Zato je i trebalo djelovati preventivno oktobra 2016. Makar sa Pajom i Sinđom. Kad je Edi već nedostupan, ili nepostojeći?
A država trpi udarce. Stameno, kao majka. Jatka.
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG
Bonus video:
