Za početak, istinita priča.
Mojkovačko jalovište prije desetak godina. Jedni tvrde da truje narod, drugi da su to pretjerane priče. Da bi vidjeli šta je istina, riješe da u jezero ubace šarana, popularnog kineza, koji se namnožio kao lud. Riba je poslata na analizu u Centar za ekotoksikološka ispitivanja, poznatiji kao CETI, a u međuvremenu Mojkovčani pecaju šarana na kilograme.
Na pitanje novinara šta će da rade sa ribom ako se utvrdi da nije za jelo, dobijen je ozbiljan odgovor: “Prodaćemo je Kolašincima”.
Kako tada, tako i danas, ta anegdota oslikava odnos prema prirodi i zdravlju. Ako bi taj lakonski jezik preveli na jezik onih koji se u Crnoj Gori bave zaštitom životne sredine, održivim razvojem ili kako već, to bi izgledalo ovako:
„Crna Gora je potpisnik Bečke, bogami i Bernske konvencije, usvojena je i Arhuska, CITES imamo odavno, tu su zaključci Samita u Riju, Montrealski protokol, ali i Kopenhaški kriterijumi, donesene su agende i akcioni planovi, samo nemamo kapaciteta da ih sprovedemo“.
Sve je jasno. Čak i novinarima koji poture diktafone i vjerno prenesu izjave nadležnih činovnika. Ptičju direktivu niko i ne pomene. To zvuči tako prosto. Narodu sve to na jedno uvo uđe, na drugo izađe i svi zadovoljni.
Zašto bi se neko potrudio da objasni građanima da se propisi donose, ali se ne primjenjuju? Ovako je lakše, jer ako bi se, na primjer, primjenjivala CITES konvencija, sibirski tigrovi ne bi kidali ruke ljudima po Sutomoru. Ili bi, po Arhuskoj, građani mogli da tuže državu zbog uskraćivanja ili plasiranja netačnih informacija o stanju životne sredine.
Zašto bi brigu o vodama povjerili jednoj instituciji, umjesto sadašnjih (najmanje) pet, koje, uzgred, i ne sarađuju međusobno? Morali bi da natjeraju Brkovića da zasadi posječeno, kao što je obećao kada je kupio „Jakić“, da spasu ono malo divljači što uteče ispred puške.
Dobro, dese se problemi sa koncesionarima, malo pretjeraju sa vađenjem šljunka, poplava je bilo i biće, tu su i dosadne NVO, dođe i do protesta zbog planiranih deponija, ali važno je da su ljudi neobaviješteni. Nije njihovo da znaju da je pravo na zdravu životnu sredinu jedno od osnovnih ljudskih prava.
A to što se nema kapaciteta? Možda je lakše reći „nemamo su kim“, ali kako objasniti Evropi i svijetu da smo profućkali njihove pare šaljući na razne obuke i edukacije buduće kadrove, da bi se tako puni znanja razbježali i pozapošljavali po svijetu i kod Mugija?
Kako objasniti neobjašnjivo: da u ministarstvu koje je više puta promijenilo ime nego ovca runo, od multipraktik ministara do najnižeg činovnika skoro niko nije znao definiciju pojma održivi razvoj, o ekologiji da ne pričamo. Džaba ih je Garet Tankosić vodio u Kostariku da vide kako to izgleda u praksi. Kažu da su se super proveli i da je to fina zemlja.
Tuga jedna, neopisiva.
Nije da ništa ne valja. Agencija za zaštitu životne sredine onomad u Delti dijelila je brošuru, u kojoj je na jasan i direktan način pokušano ekološko „osvješćivanje“ građana. Mlada agencija sa mladim kadrom, od starta je krenula sa jeretičkim stavom da NVO sektor nije neprijatelj i do sada je to pokazalo odlične rezultate u nekim, pa makar i simboličnim projektima.
Agencija sa ogromnim djelokugom rada, bez čije dozvole takoreći ne bi smjelo ništa da se radi u Crnoj Gori, u samom je startu, međutim, uvedena u red time što je svedena na obični Vladin organ uprave. Tako je došlo do apsurdne situacije da imamo agenciju za energetiku koja pravi budale od građana i tjera ih da plaćaju gubitke strane kompanije, ili onu za elektronske komunikacije koja ne zna šta će od (naših) para, pa gradi milionski vrijedne tornjeve?
U njima sjede neki stari kadrovi sa bezobrazno visokim platama koje su sami sebi odredili, a samostalni su, nezavisni i bez kontrole. Na drugoj strani, Agencija za zaštitu životne sredine nije i neće biti samostalna, neće imati para osim mrvica koje dobije iz budžeta, imaće mlade i stručne ljude sa platicama, i projekte koje neće moći da realizuje, jer jedva ima i za osnovne djelatnosti. A bez njene dozvole, odnosno odobrenja projekata i studija, ne bi bilo ni tornja, a bogme ni planiranih elektrana na Morači.
I tako, sada imamo bazene crvenog mulja, sa kojima ne znamo šta bismo, Pljevlja sa kojima smo imali planove, ali nas zeznuo Šarić, sanitarne deponije koje bi gradili, ali nam se ne da, otpadne vode koje će i dalje teći u more, Nacionalni savjet za održivi razvoj u gašenju (bolje da ga nijesu ni osnivali) i Agenciju kojoj prijeti opasnost da će se svesti na inspekciju, izdavanje dozvola i štampanje brošura.
Eh, da, imamo i CETI. Srećom, tu je novo Ministarstvo održivog razvoja kome je sada pridodat i turizam (čemu kada postoji NTO), koje će i dalje „usklađivati domaće sa evropskim i svjetskim pozitivnim zakonodavstvom“. I u njemu su neki novi i mladi ljudi.
Tek treba da se dokažu, ako im to ministar dozvoli. Za njih je Paracelzus još u XV vijeku napisao savjet: „Vještina liječenja dolazi iz prirode. Zbog toga ljekar mora da počne od prirode“. U suprotnom, svima nama biće onako kako je u XX vijeku napisao Mika Antić:
„Našli su me, nakon lutanja, srozanog od vriska do šaputanja“.
Bonus video:
