Svidjela mi se jedna opservacija povodom Liz Tejlor: da bi bila smatrana najvećom zvijezdom u istoriji Holivuda, samo jednu stvar nije uradila - nije umrla na vrijeme. Evo, sada je obavila i to.
Zvijezde koje odu kao Merilin Monro ili Džejms Din imaju jednu ogromnu prednost: nikada ne ostare. Zvijezde koje ostare, a ne odaberu tajanstvenost i radikalno odsustvo iz medija (kao velika Greta), starost nose, čak i kada je riječ o tragičnim impulsima – nekako karikaturalno.
Svi ti smiješni muževi, podmlađivanja, druženja s Majklom Džeksonom i vorholovskim frikovima od svake vrste, alkoholizam i javne blamaže, bolesti i porodične tragedije, sve to, da ostanemo u zoni kosmičkih metafora – sa zvijezde odnese toliko prašine i energije – da na kraju ostane samo ugaslo jezgro, taj kostur zvijezde koja je nekada obasjavala mrak svijeta.
A gospođa Tejlor je zaista bila velika staroholivudska zvijezda. Konzumenti današnjeg Holivuda, u kojem su najveće ženske zvijezde – Dženifer Aniston ili Sandra Bulok (gospođa Džoli–Pit je izuzetak, ona ima nešto staroholivudske harizme) – ne mogu razumjeti mitske dimenzije njene slave i popularnosti. Uzgred – jednako kao što bi od svih današnjih muških zvijezda u Starom Holivudu to isto bili vjerovatno samo Kluni i Anđelinin muž.
Njoj je tako pristajala riječ koja se ranije koristila samo za najveće ikone filma – diva.
Što je izvedenica od latinskog “ diva ” u smislu obožavana, božica, božanska. (Sjećate li se sjajnog Beneovog filma “ Diva ”?)
Prije gotovo deset godina, sjećam se, stigla su mi dodatna pitanja od lektorke iz Zagreba koja je upravo čitala rukopis moga romana loveći slovne greškice ili neke druge “neravnine”. I da mi izdavač nije objasnio znao bih da je dama bila – stara škola.
A evo kako. Među nekoliko desetina upita, nalazio se i jedan ovakav. Iz teksta romana izvukla je rečenicu koja otprilike glasi - ...bila je lijepa kao Liv Tajler. Njeno pitanje oborilo me je s nogu. Pored ove rečenice gospođa je dopisala - “Autor sigurno misli na Liz Tejlor”.
Rekoh – stara škola. Naravno, objasnio sam joj zašto da ostavi baš tako kako piše, ali samo oni koji se sjećaju kakva je zvijezda bila Liz Tejlor shvatiće ovaj šarmantni (generacijski) nesporazum.
Moja generacija odrasla je uz dvije ključne “crno/plavo” dileme. U vječitoj igri “ili-ili” (Platon ili Aristotel?, koka-kola ili pepsi?, Bitlsi ili Stounsi?, Medžik ili Majkl?), poodavno, prije nego li smo shvatili važnost svih pobrojanih amblematičnih dilema, funkcionisalo je i pitanje koja je ljepša: Liz ili Merilin? Paralelno s tom išla je i druga dilema koja je tražila hitno (i jasno) izjašnjavanje – koja ti se više sviđa, crna ili plava iz grupe ABBA?
Mitskim dimenzijama posljednje klasične dive Holivuda, doprinoslile su još neke okolnosti. U vrijeme dok je Barton glumio Tita u “Sutjesci”, slavni holivudski par je boravio u SFRJ, odmarao na Brijonima, slikao se s Titom i Jovankom. Možete misliti kakav je to odjek imalo. Kao da je Barton postao član Politbiroa...
I, naravno, “Kleopatra”. Danas je lako reći da je to loš film, ali moja generacija gledala je taj film kao histori čenel, kao, maltene, dokumentarnu rekonstrukciju jedne istorijske epohe.
Zahvaljujući tome, kad god sam, kasnije, čitao genijalnu Kavafijevu pjesmu “Bog napušta Antonija” (Kao čovjek odavno spreman na to, Kaži zbogom Aleksandriji koju gubiš), lirski subjekt je uvijek, i, čak, izvan moje svjesne volje, uvijek pomalo ličio na Velšanina koji je i te kako mogao popiti.
A Liz? Neka i na novoj sceni (kako god ona izgledala) bude ono što je tako prirodno uvijek bila – istinska diva. Uostalom, ne bih se čudio da je tamo negdje čeka – novi brak s Bartonom.
Bonus video:
