Digla se velika buka u medijima (treba postaviti i pitanje i etike novinarstva) i od nekih “brižnih” roditelja zbog toga što je jedno dijete koje nije bilo u stanju da verbalizuje svoj bol i bijes iskalilo to na predstavnici sistema (nastavnici). Malo se ustresao obrazovno vaspitni sistem.
Ovog puta, za sada, pozitivno, “više instance” su se odlučile držati zakona i preuzeti odgovornost za ono što se dešava u njihovim institucijama. Može se razumjeti da je sistem u jednoj školi nefunkcionalan po nekom pitanju.
U školi u kojoj učenik udari nastavnicu to jeste znak djetetovog gubitka kontrole, ali i nesposobnosti odgovorne osobe da se sa tim iznese, kao i škole da to podnese.
Zakon je tu situaciju regulisao i nije ništa neobično, niti šta novo, dešava se to u svijetu. Svima se daje šansa i učenicima i nastavnicima.
Ono što je neobično je „prašina” koja se podigla i koja je javnosti otkrila mnogo više o stanju svijesti značajnog broja nastavnog osoblja i roditelja. Posežu se pitanja “prava djeteta” u negativnom kontekstu, ali ne pitanje ”prava nastavnika”. Čuju se glasovi da nastavnike treba zaštiti od djece!
Nastavno osoblje je prije par godina uspješno anestezirano po pitanju svojih prava i sada su se sveli na „nesigurnu djecu” koja traže zaštitu od onih kojima treba da prenose znanje i sistem vrijednosti.
To je slika neodgovornosti! Da li se može dalje? Uspješno godinama ćute što rade za malu platu, sa više učenika u razredu nego što je norma, sa stalnim kontrolama da se poštuje plan i program sa kojim se intimno ne slažu, sa zabranom da govore dok ne pitaju direktore, sa zabranom da se okupljaju i protestuju, sa zahtjevima roditelja i djece koja posjeduju više novca i više informacija nego oni.
Takvima logično smetaju “prava djeteta” i rado bi oni to vratili na „prošla stara vremena”.
Ono što je većinom na sceni je da se nastavnici sa djecom nadvladavaju. U tom gubitku kritičnosti gube djeca... Sva sreća, u ovoj situaciji, javi se konačno glas razuma u obrazovnom sistemu, definisaše svoju poziciju i eliminisaše strah od djeteta i dohvatiše se zakona.
Sad treba objasniti roditeljima u Crnoj Gori da obrazovne institucije nijesu produžena ruka roditelja (roditelji naučili sve da odrađuju od prvog do studentskog), već su njihov korektivni faktor.
Zato su se pobunili. Nije škola više njihovo dvorište u kome oni zatvaraju i gospodare svojom djecom! Okrenuše se u sramnom pohodu protiv djeteta uz svu pomoć đedova i baba SVOJE djece. Očuvati SVOJU djecu po cijenu tuđe. Drugačiju treba izopštiti, eliminisati, zatvoriti, deportovati i šta već ne...
Iskustvo bliske prošlosti je učinkovito i vidljivo na terenu. Kako tada tako i danas, svi protiv nemoćnih. Ili je možda to osnovni strah od SVOG djeteta? Da se ne otrgnene kontroli (policajca, nadzora, njihovih diskriminatorskih odrednica), da ne postane slobodno, misleće, kritično – da ih ne upita, nikad za nikad - kakav je tvoj sistem vrijednosti?
Da li im je nelagodno što oštre svoje demokratske potencijale na izopštavanju djeteta koje jedino ima teškoću da izrazi ono što hoće na adekvatan način.
Zašto nijesu nikada demonstriratli ispred te škole zbog toga što su škole prenatrpane, što su plate nastavnicima male, što ima novca za policajce i nadzor a nema za vannastavne aktivnosti, što učiteljice propagiraju kažnjavanje ocjenom iz znanja zbog “nevaspitanja”, što su im udžbenici neadekvatni, što im je jezik neadekvatan, što su im nastavnici pijani na času... Nikada.
Zapitajmo se svi redom zašto su roditelji izgubili kompas? Zašto ne zovemo upomoć psihološko–pedagoške službe da pomažu ljudima koji imaju SVOJU djecu, a smatraju da drugu treba prema njihovoj štancovati ili eliminisati!
Malo im približiti, prvo da im djeca nijesu imovina, drugo da je obaveza države da obezbijediti SVAKOM djetetu i poslušnom i neposlušnost osnovna ljudska prava u ovom slučaju pravo na obrazovanje i pravo da ne bude diskriminisano (ako šteta nije več prevelika dodatno zahvaljujući medijima). Sva sreća, u ovom slučaju, neke poluge obrazovnog sistema su proradile pa ima nade.
Ponašanje djeteta u pubertetu je rezultat svih činioca koji na njega utiču ravnopravno: roditelji, vršnjaci, nastavnik, nastava, uslovi u učionici, školsko osoblje, uprava škole, psihološko pedagoška služba, komšije, šira zajednica, ulica.
Ono provocira sve sisteme vrijednosti koji su mu nametnuti i to je njegovo razvojno pravo. Zar nije vrijeme da se upitamo istinski o sistemu vrijednosti u ovoj zemlji, ne djece, nego odraslih! Treba znati da svako od navedenih ”karika” može da napravi problem u životu djeteta, ali i da ga riješi. Sve je u direktnoj povezanosti sa ekonomsko-socijalno političkom širom zajednicom.
Vrijeme je da zaboravimo da će kazne (policajci, video nadzori) i kazneno prozivanje „psihološko pedagoške” službe smanjiti nasilje. Naslije u Crnoj Gori je način života potkrijepljen dodatno parolom ”rata za mir” i vaspitnim zadatkom ”snađi se”. Sa tim krilaticama i tom prošlošću se treba konfrontirati u obrazovnom sistemu i u svim drugim sistemima.
Porazno je to što su roditelji, po zadatoj matrici , i u ovom slučaju pokušali da eliminišu žrtvu i na taj način uspješno sačuvaju svoj lažni svijet „nenasilja” sve dok nasilje ne uđe na njihova vrata. A tada je kasno.
Bonus video:
