Spomenik

Srušiti spomenik, skrivajući se, može samo čovjek bolesne ili otrovne duše. Onaj prvi je sopstvena muka, ali je i velika muka svojoj porodici, a onaj drugi je i društvena i državna i muka i briga.

Jedna od navedenih muka je nasrnula na spomenik Tuđemilskoj bici između dvije vojske - dukljanske i vizantijske. Vojska Crne Gore, za svoj dan, baštini sjećanje na tu bitku.

Od svih pojava u svijetu danas, terorizam se smatra najvećim moralnim, društvenim i političkim zlom. Njegova osnovna odrednica je spoj ljudske mržnje i raznovrsnog oružja. Zbog toga se demokratski svijet i udružio, da bi pobijedio to zlo. Jedan od ciljeva terorista jeste da država – žrtva brzo prizna da su oni tu.

Sijanje straha je jedan od njihovih metoda. Zbog toga mudra državna politika neće lako podleći nametnutom strahu. Čak i kada postoje objektivni razlozi, država ne smije da se uplaši od bilo koga ili bilo čega.

A kako ocijeniti „mudrost“ naše zvanične politike, kada rušenje spomenika na Tuđemilu jedan ministar munjevito označi kao teroristički akt. Pred TV kamerama i u pratnji lica pod ešarpama i epoletama. Da li je u pitanju nekompetentnost (bolje reći diletantizam) ministra za javnu politiku, ili je možda u pitanju nešto drugo.

Neposredno pred gubitak vlasti Slobodan Milošević (bolje rečeno njegove službe) masovno je počeo proizvoditi „terorističke grupe“, kojima se po ubrzanom postupku sudilo. Jednu takvu, od časnih vojnih pilota na aerodromu „Golubovci“, proizveo je 2000. godine. Odbranjeni su uz pomoć Crne Gore.

Pošto je pomenuti ministar tipičan DPS ministar, možda i nije diletant. Možda je opasan. Baš kao što se opasnom pokazala senzacionalno otkrivena „teroristička grupa“ pod nazivom „Orlov let“. Kakva „slučajnost“, dan uoči parlamentarnih izbora 2006. godine.

Tu operaciju ANB i policija su već ispeglali i sve čine da istu zaborave i tužilaštvo i sudstvo i građani. Istine radi, jedino će je upamtiti stradalnici i njihove porodice.

U postupku za određivanje Dana vojske Crne Gore, kroz institucije i javno, pokušavao sam ukazati da je dan Vučedolske bitke 1876. godine najprikladniji za Dan vojske. Razlog je jednostavan. To je najveća bitka tog rata nakon kog je postignut mirovni sporazum, a nakon čega je na Berlinskom kongresu Crna Gora međunarodno priznata. I sve to vojničko - političko – pravnim redosljedom, kao iz udžbenika.

Ni danas mi nije jasno u kojim krugovima, u vezi sa Danom vojske, je odlučeno, kako je odlučeno. Samo nerazuman čovjek može tražiti istorijsko čistunstvo, baš kao što je nerazumno ulaziti u istorijsko nečistunstvo. Istorijska je činjenica da su se na Tuđemilu sudarile dvije vojske, vizantijska i dukljanska.

Činjenica je da je (iako brojčano manja) pobjedu izvojevala vojska Duklje. Ali, u težnji da se koliko toliko izbjegne istorijsko nečistunstvo, treba znati šta je bio neposredan povod te bitke.

Naime, Razvratnik Evnuh Jovan (Arkan tog doba) je brodom u deset kentenara zlata iz Rima poslao pomoć svom bratu Mihailu, inače vizantijskom caru koji je stolovao u Solunu. Nakon brodoloma u blizini Bara, zlato su opljačkali Dukljani, što je bio neposredan povod da Vizantija na Duklju pošalje vojsku i povrati opljačkano blago. Izgubili su i blago i veliki broj vojnika.

Naprijed navedeno je dobro poznato istoriografima, ali, nadam se, i političarima Crne Gore. Kao što već rekoh nema istorijskog čistunstva, pa se postavlja pitanje šta je onda sporno. Sporno je to što je jednoj istorijskoj činjenici, za koju se može reći da je istorijsko nečistunstvo, Zakonom dat značaj jednog državnog praznika, a to je Dan vojske. Izgleda da obožavamo da ličimo samo na sebe.

Crna Gora, na svu sreću, ima zdravu naciju. Mali je broj onih kojima je potrebna pomoć zbog bolesti duše. Nema indicija da ima i onih koji bi se, zbog otrovne duše, latili terorizma. Zloba, zavist i međusobna netrpeljivost možda jesu kulturološka ili mentalitetska odrednica unutar crnogorskog odnosa.

Svejedno je da li to neko naziva crnogorskom pizmom ili nečijim ličnim pasjalukom. Ali, nepobitna je činjenica da nikome vani od Crne Gore i Crnogoraca ne prijeti opasnost. Baš kao što je činjenica da svakom ko u Crnu Goru dođe bude primljen kao najrođeniji. To je najveća garancija da Crna Gora, od terorizma, neće biti ugrožena.

Ali, na nesreću, nije mali broj onih koji bi, u cilju očuvanja vlasti, bili spremni učiniti sve. Da li je slučajnost da je jedan pukovnik pred vojnom jedinicom (da bi bolje konkretizovao tezu svog ministra), rušenje spomenika, aluzijama doveo u vezu sa jednim sindikatom, koji putem suda traži zaštitu prava svojih članova.

Da li se baš sada slučajno pojavila nova sistematizacija (formacija) u vojsci, pa, da bi neko bio postavljen na dužnost, treba da „revidira“ stav, da se odrekne tužbe za zaštitu prava, napusti dosadašnji sindikat i da se upiše u (na brzinu sklepan) ministrov sindikat.

Sve to, možda, i jeste slučajno, ali slučajnosti nema u pokrenutom postupku da se baš taj pukovnik postavi na generalski položaj. „Zaslužio je“, vele. Pročitani su.