Dok se arapski režimi bore sa demonstracijama koje potpiruju Tviter i Al Džazira, a američke diplomate pokušavaju da sagledaju uticaj Vikiliksa, jasno je da će za ovo novo informatičko doba biti potrebno sofisticiranije razumijevanje načina na koji moć funkcioniše u globalnoj politici.
To je tema moje nove knjige, „Budućnost moći”. U ovom vijeku se dešavaju dva oblika pomjeranja moći – prenos i širenje. Prenos moći sa jedne dominantne države na drugu je poznat istorijski šablon, ali je širenje moći noviji proces.
Danas je problem za sve države taj što se puno toga događa izvan kontrole čak i najmoćnijih od njih.
Što se tiče prenosa moći, danas se puno pažnje rasipa na navodni američki pad, često uz površne istorijske analogije sa Britanijom i Rimom. Međutim, Rim je ostao dominantan više od tri vijeka od kada je bio na vrhuncu moći, i, čak tada, nije postao žrtva uspona neke druge države, veće su ga dokrajčila različita varvarska plemena.
I zaista, pored svih modernih predviđanja da će Kina, Indija ili Brazil preteći SAD naredih decenija, najveće prijetnje možda dolaze od modernih varvara i nedržavnih aktera. U svijetu sajber nesigurnosti koji se zasniva na informacijama, širenje moći može biti veća prijetnja od njenog prenosa.
Šta će značiti vršenje moći u globalnom informativnom dobu 21. vijeka? Koji izvori će proizvoditi moć?
Svako doba stvara sopstvene odgovore. U šesnaestom vijeku, kontrola kolonija i zlatne poluge su Španiji davale prednost: Holandija 17. vijeka je profitirala od trgovine i finansija; Francuska 18. vijeka je izvukla korist od velike populacije i armija; a moć Britanije 19. vijeka je počivala na industrijskom i pomorskom primatu.
Konvencioanlan mudrost je uvijek držala da je u najboljem položaju država sa najvećom vojskom. U informacionoj eri, međutim, možda pobjeđuje ona država (ili ne-država) sa najboljom pričom. Danas, daleko od toga da je jasno kako izmjeriti ravnotežu moći, još manje kako razviti uspješne strategije opstanka za taj novi svijet.
Većina trenutnih projekcija pomjeranja u globalnoj ravnoteži moći je zasnovana prvenstveno na jednom faktoru: projekcijama rasta BDP-a pojedinih država. One stoga ignorišu druge dimenzije moći, uključujući i tvrdu vojnu silu i meku silu dijaloga, da ne pominjemo teškoće njihovog kombinovanja u uspješne strategije.
Države će ostati dominantan akter na svjetskoj pozornici ali će na toj pozornica biti puno više učesnika i biće je teško kontrolisati. Puno veći dio njihovog stanovništva, nego ikad ranije, ima pristup moći koja potiče od informacija.
Vlade su uvijek brinule zbog toka i kontrole informacija a sadašnji period nije prvi koji su pogodile dramatične promjene u informacionoj tehnologiji. Ono što je novo – i što vidimo da se manifestuje na Bliskom istoku danas – je brzina komunikacija i tehnološko snaženje šireg spektra aktera.
Aktuelno informaciono doba – koje ponekad zovu „ Treća industrijska revolucija” je zasnovano na brzom tehnološkom napretku u oblasti kompjutera, komunikacija i softvera, što je, sa druge strane, dovelo do dramatičnog pada troškova kreiranja, procesuiranja, prenošenja i pretrage informacija svih vrsta. A to znači da svjetska politika više ne može biti isključivo u domenu vlada.
Kako se smanjuju troškovi korištenja računara i komunikacije, manje su i barijere za pristup. Pojedinci i privatne organizacije, od korporacija preko nevladinih organizacija do terorista, tako su se osposobile da igraju direktnu ulogu u svjetskoj politici.
Širenje informacija znači da će se moć više širiti a neformalne mreže će podrivati monopol tradicionalne birokratije. Širenje vremena interneta znači da će sve vlade imati manju kontrolu nad svojim agendama. Politički lideri će imati manji stepen slobode prije nego što budu morali da odgovore na događaje a potom će morati da se nadmeću sa sve većim brojem i raznolikošću aktera da bi se čuo njihov glas.
Ovo vidimo dok se američki kreatori politike bore sa današnjim potresima na Bliskom istoku. Pad tunižanskog režima ima duboke domaće korijene ali je tajming iznenadio spoljne faktore, uključujući vladu SAD. Neki posmatrači ubrzanje revolucije pripisuju Tviteru i Vikiliksu.
Obamina administarcija je suočena sa dilemom u formulisanju politike prema Egiptu i Jemenu. U Jemenu je režim Alija Abdulaha Saleha obezbijedio važnu pomoć u borbi sa prijetnjom terorizma povezanog sa Al Kaidom. u Egiptu, vlada Hosnija Mubaraka je pomogla da se ublaži izraelsko-palestinski sukob i uravnoteži moć Irana u regionu. Površno shvatanje demokratije od strane administracije Džordža V. Buša je skupo koštalo i u Iraku i u Gazi, gdje je na vlast došla neprijateljska vlada na čelu sa Hamasom.
U informacionom dobu, pametna politika je kombinacija tvrde i meke sile. S obzirom na to šta predstavljaju SAD, Obamina administracija ne može priuštiti da zanemari meku moć demokratije, slobode i otvorenosti.
Tako su Obama i američka državna sekretarka Hilari Klinton uputili javne kao i privatne apele za reformu i promjene u Egiptu i širem arapskom svijetu, pri tom takođe pozivajući sve strane da se uzdrže od nasilja. Štaviše, podržali su slobodu informacija usred napora egipatskog režima da blokira pristup internetu.
Niko ne može sa sigurnošću reći kakav će biti ishod događaja na Bliskom istoku, ali, u današnjem informacionom dobu, davanje podrške slobodnom pristupu biće važna komponenta pametne moći.
Copyright: Project Syndicate 2010.
Bonus video:
