Sjećam se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka kada se iz Titograda do Pive putovalo sedam – osam sati, makadamskim džadama preko pitomih Bjelopavlića, Glave Zete, Bogetića, Nikšića i visokog Javorka.
Pauze su bile kafanske, valjda su i tada šofer i kondukter imali tal sa konobarima. Tokom odmora na stanicama pili smo kvas (ruski sok sa međedom na etiketi) ili jupi, koktu i druga osvježavajuća pića iz eks Jugoslavije, a stariji su gustirali nikšićko.
A poslije autobusa, pješačenje – sat i po do kamenih kuća pod slamom, kuća mojih stričeva u vrhu Smriječna, gdje nas je u suton čekao planinski povjetarac – lijek od vrelih podgoričkih ljeta.
Na ognjištu, onda puno srce, zdravica starijih, raširene ruke braće i sestara, gibanica, cicvara, kačamak, kisjelo mlijeko i razmaženi mačak Ćiro, vazda blizu vatre i trpeze...
0samdesetih, Piva je zahvaljujući uticajnim plemenicima u vrhu partije i države dobila Fabriku elektroda (FEP), za ono vrijeme prestižan magistralni put od Nikšića do Plužina.
Dobila je deceniju ranije i hidroelektranu zbog koje su potopljeni njeni najumniji djelovi - uz predivne rijeke koje je ugušilo jezero dugo 48 kilometara.
Piva je u prošlom vijeku postala prepoznatljiva po vršnoj struji koja i danas snabdijeva elektroenegretski sistem Srbije, njen brend bili su od davnina jagnjetina i vrhunski skorup - najskuplji, ali i najbolji na ovim prostorima.
Tih specijaliteta sada gotovo da i nema jer je jedina velika farma na Pivskoj planini prije nekoliko godina ugašena, a u brojnim selima ostala su samo staračka domaćinstva...
Još jedan izuzetni pivski brend bile su elektrode sa Goranjska.
Radivoje Brajović, predsjednik Izvršnog vijeća Crne Gore presjekao je vrpcu 13.jula 1985. godine i tako obilježio početak rada te „uspješne pivske priče“. Jedan od sindikalnih lidera radnika FEP-a, koji su i Novu godinu dočekali štrajkujući u hladnoj hali, i danas čuva parče te vrpce u svom stanu, među najdražim uspomenama.
Iako je bila stoprocentno uvozno zavisna (sirovine su joj stizale sa gotovo svih kontinenata) Fabrika elektroda donosila je profit i korist menadžmentu i zaposlenima makar deceniju i po.
Bilo je solidnih plata, stanova i kredita za kuće, pomoći selima za infrastrukturu i druge koristi za siromašnu Opštinu i žitelje njenih sela. Fabrika je imala profit čak i početkom devedesetih, kada je koristeći carinsku politiku uživala primat nad uvoznom robom.
Trajalo je to sve do kulminacije sukoba Beograda i Podgorice, kada su u Srbiju, u znak odmazde, počele da stižu velike količine elektroda iz drugih država u okruženju i iz dalekih zemalja.
Otežan plasman, višak zaposlenih, krediti i druge nevolje, slične onima koje su zadesila gotovo sva crnogorska preduzeća, dovele su do kraha i FEP.
Danas su od prosperiteta ostale samo brojke i procenti - u najboljim godinama skoro 4.000 tona proizvoda izuzetnog kvaliteta izlazilo je iz fabrike na Goranjsku čija “supstanca” po procjenama ekonomista vrijedi oko devet miliona eura.
FEP sada duguje oko šest miliona, uključujući dvadeset plata za 175 radnika i doprinose koji nijesu uplaćivani od 2005.
Da čudo bude veće, Kipranin Hristopolus Mimakis za 34,65 procenata akcija FEP-a platio je Dušku Kneževiću 69,7 hiljada eura. Potom je te iste akcije prodao Vladi Crne Gore za 69,5 hiljada eura.
Apsurd je i da su akcije FEP-a dostizale dvadeset puta veću vrijednost u vrijeme berzanskog buma, kada je fabrika na Goranjsku već počela da tone…
Vrijeme je da se umjesto maglovitih cifara Pivljanima ponudi nešto konkretno.
Premijer Lukšić, je preuzimajući socijalnu odgovornost od vlasnika Atlas grupe povukao prve korake. FEP čeka još jedan kredit od 1,5 miliona, tako da će dugovi biti skoro jednaki vrijednosti fabrike. Sada samo kvalitet može spasiti Elektrode, prošla su stara dobra vremena… Ostali su samo dugovi, hala i postrojenja.
Posljednja šansa za novi početak...
Bonus video:
