Francuski filozof i pisac Volter jednom je rekao da nakon gotovo hiljadu godina postojanja izblijedjelo Sveto Rimsko Carstvo nije bilo ni sveto, ni rimsko, ni carstvo. Danas, nakon skoro dva i po vijeka, problem je u tome što, parafrazirajući Voltera, izblijedjeli liberalni svjetski poredak nije ni liberalan, ni svjetski, a ni poredak.
Sjedinjene Države su - u tijesnoj saradnji sa Britanijom i drugim zemljama - osnovale liberalni svjetski poredak nakon II svjetskog rata. On je trebalo da garantuje sljedeće: uslovi koji su doveli do dva svjetska rata za 30 godina više se nikada neće pojaviti.
U tom cilju demokratske zemlje su se dohvatile stvaranja međunarodnog sistema koji je bio liberalan po tome što se oslanjao na principe vladavine zakona i uvažavanja suvereniteta i teritorijalnog intergiteta zemalja. Ljudska prava su morala biti zaštićena. Sve te principe trebalo je primijeniti na čitavu planetu, a učešće u sistemu bilo je otvoreno za sve koji žele i koji ga dobrovoljno prihvataju.
Osnovane su i institucije za podršku miru (UN), ekonomskom razvoju (Svjetska banka), trgovini i investicijama (MMF i institucija koja će mnogo godina kasnije pretvoriti u Svjetsku trgovinsku organizaciju). Sve to i još mnogo drugog oslanjalo se na ekonomsku i vojnu moć SAD, na mrežu saveza u Evropi i Aziji, a takođe i na nuklearno oružje koje je služilo da se agresija preduprijedi. Samim tim, svjetski poredak oslanjao se ne samo na ideale demokratskih zemalja, već i na čvrstu silu. Sve je to bilo strano tvrdo antiliberalnom SSSR-u, sa njegovim fundamentalno drugačijim predstavama o idealnom poretku u Evropi i čitavom svijetu.
Liberalni svjetski poredak, kako je izgledalo, učvrstio se nakon završetka Hladnog rata i raspada SSSR-a. Ali danas, poslije četvrt vijeka, njegova je budućnost pod znakom pitanja. Osim toga, tri njegove glavne komponente - liberlizam, univerzalizam i zaštita poretka - osporene su bijesom koji nije viđen tokom njegove sedamdesetogodišnje istorije.
Liberalizam se povlači. Demokratske zemlje osjećaju posljedice uspona populizma. U Evropi popularnost stiču ekstremne političke partije. Čak se u SAD dešavaju napadi bez presedana, od strane njihovog aktuelnog predsjednika, na medije, sudije i organe za sprovođenje zakona. Autoritarni sistemi, uključujući Kinu, Rusiju i Tursku, postali su još autoritarniji. A Mađarska i Poljska izgledaju nezainteresovane za sudbinu sopstvene mlade demokratije.
Postaje sve teže govoriti o svijetu kao cjelini. Svjedoci smo pojave različitih regionalnih poredaka (ili nereda, što se najbolje vidi na Bliskom istoku). Svaki od njih ima svoje posebne karakteristike. Pokušaji da se naprave globalni sistemi propadaju. Širi se protekcionizam; posljednja runda svjetskih trgovinskih pregovora nije donijela nikakve rezultate. Usvojeno je vrlo malo pravila koja regulišu korišćenje sajber prostora.
Istovremeno, na scenu se vraća suparništvo među velikim silama. Rusija je narušila najosnovnije norme međunarodnih odnosa primijenivši oružanu snagu da promijeni granice u Evropi; narušila je suverenitet SAD pokušajima da utiče na izbore 2016. godine. Sjeverna Koreja ignorisala je jaki međunarodni konsenzus o neširenju nukelarnog oružja. Svijet je mirno posmatrao humanitarni košmar u Siriji i Jemenu, malo što učinivši u UN (ili bilo gdje drugo) da odgovori na primjenu hemijskog oružja od strane sirijske vlade. U Venecueli se država rastače. Jedan od sto ljudi u svijetu danas je ili izbjeglica ili prinudni migrant unutar svoje zemlje.
Ima nekoliko razloga zbog kojih se sve to događa i zašto se događa upravo sada. Uspon populizma je dijelom bio reakcija na stagnaciju prihoda i gubitak radnih mjesta što je, najvećim dijelom, izazvano uvođenjem novih tehnologija, ali se često objašnjava i kao posljedica rasta izvoza i priliva imigranata. Nacionalizam je instrument koji lideri država sve češće upotreljavaju kako bi širili svoju vlast, posebno na fonu teške ekonomske i političke situacije. U svemu tome globalne institucije nisu mogle da se prilagode novoj ravnoteži snaga i tehnologija.
Ipak, slabljenje liberalnog svjetskog poretka je u najvećem stepenu, više nego iz ostalih razloga, izazvano promjenom pristupa u SAD. Pod rukovodstvom predsjednika Donalda Trampa, SAD su riješile da se ne pridruže Tranpacifičkom partnerstvu i da istupe iz Pariskog klimatskog dogovora. Amerika je priprijetila da će izaći iz Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA) i Iranskog nuklearnog sporazuma. Ona je jednostrano uvela takse na čelik i aluminijum dajući objašnjenje (pitanje nacionalne bezbjednosti) koje mogu da koriste i druge zemlje; time je otvoren proces koji prijeti trgovinskim ratu u svijetu. Sjedinjene Države su stavile pod sumnju svoje obaveze u NATO-u i obaveze prema drugim saveznicima. I rijetko govore o demokratiji i pravima čovjeka. Deviza “Amerika iznad svega” i liberalni svjetski poredak izgledaju nespojivi.
Ne smatram da Sjedinjene Države treba da budu jedini predmet kritike. Druge velike države naših dana, uključujući EU, Rusiju, Kinu, Indiju i Japan, moguće je kritikovati za to što oni rade, ne rade ili za oboje istovremeno. Ali Sjedinjene Američke Države nisu bilo koja zemlja, jer su bile glavni arhitekta liberalnog svjetskog poretka i njegov glavni oslonac. A takođe je i njegov glavni korisnik.
Odluka Amerike da se odrekne uloge koju je igrala više od sedam decenija predstavlja prekretnicu. Liberalni svjetski poredak ne može preživjeti sam po sebi zato što kod drugih zemalja nema bilo interesa bilo sredstava da ga sačuvaju. Na kraju će se pojaviti svijet u kojem će biti manje slobode, manje napretka i manje mira, i to kako za Amerikance tako i za ostale narode.
Autor je predsjednik Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor za planiranje politike u Stejt departmentu, specijalni izaslanik Dž. Buša za Sjevernu Irsku i koordinator za budućnost Avganistana
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
