Ovih dana mogli smo u medijima vidjeti mnoštvo javnih opservacija o mržnji. Ali i mnogo – mržnje.
Nešto od toga je i – zanimljivo. Recimo, mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije izgovorio je tako skandalozne mrziteljske izjave, da je čak podigao sopstvene, i do sada vrlo visoko postavljene standarde u toj oblasti. I, dobar dio javnosti se bavi time. Ali, meni, moram priznati, u svemu tome ima nešto neobično.
Naime, kada neko koristi govor mržnje, javnost treba da reaguje. Ali, tu ne smije biti selektivnosti. Imali smo ranije još primjera kada političari, i to najuticajniji, koriste eksplicitni govor mržnje.
Ali, tada su izostajale ovako žestoke i unisone reakcije. Slažem se da promociju mržnje ne treba oprostiti ni mitropolitu. Posebno njemu: njegova religija, bar deklarativno, počiva na ljubavi. On je to odavno zaboravio.
Ali, slika zrelosti crnogorskog društva izgledala bi mnogo bolje kada bi ovdje bilo jasno da takvo što ne treba oprostiti nikome. Čak ni najvećem sinu svih naših naroda, narodnosti i interesnih grupa.
Kada Milo izgovara mržnju, tada je to strateška vizija, i kritika sramotnih i neostvarenih, a kada je izusti Amfilohije, onda je to – javni skandal. Bićemo normalno društvo kada oba ova slučaja budemo doživjeli na isti način – kao gadost koja zaslužuje javnu osudu. I prezir, naravno...
Drugim riječima – gospodo, više bih vam vjerovao povodom Amfilohija, da ste makar jednom iznenadili sebe (i sve druge), pa bili toliko hrabri da ukažete i na druge aktere govora mržnje.
Ovako nemam razloga da vjerujem da ste principijelni. Ovako samo izgleda da ste – poslušni. Jer, nisu baš svi zaboravili ono vrijeme kad su mitropolit i ex-premijer bili najveći mogući saveznici, i kao takvi, dijelili ne samo ljubavi, već i – mržnje.
Mržnja je jedna od najvećih tema u cjelokupnoj umjetnosti. Od samih početaka... Kod Homera i Eshila čitamo o mržnji Ahila i Agamemnona, kome je glave došla mržnja supruge Klitemnestre, koju je, opet, na onaj svijet poslala mržnja njenog sina Oresta, a ovo će helensko tragičko kolo poslužiti kao utemeljenje stava da – mržnja rađa mržnju.
Sofoklova tragička junakinja uzvikuje – Za ljubav ja sam rođena, a ne za mržnju... Preko mržnje Kapuletija i Montekija, Danteovog “paklenog” kataloga mržnje, pa sve do sličnih motiva kod Stendala, Dostojevskog ili Brehta...
Mržnja je bolest. Za koju se i ne zna da li joj ima lijeka. Osvrnite se oko sebe: vidite li kako mržnja deformiše, čak i fizički, ljude. Gledam lica koja je mržnja izobličila – to je danak ružnom vremenu i mentalitetu.
Sjedobrade (i mržnji uvijek voljne) dvorske dame, princ eugen novinarstvo i gebels-urednici, čaršijski intriganti i telali... To je takođe crnogorska priča o mržnji. Mržnja koja teče...
Da bi se bavili bilo čijom, pa i Amfilohijevom mržnjom, morali bi prvo da sebe liše toga nedostojnoga tereta. Čak i kada je tako isplativ, kao što njihova mržnja jeste. Mržnja koja je u interesu vlasti nije zbog toga manje ružna. No, nevolja je u tome što sva crnogorska alhemija počiva na čarobnom dodiru moći.
Mržnja podrazumijeva golem emocionalni angažman. Kao i ljubav, uostalom. Zato neki psiholozi i tvrde da nisu antipodi ljubav i mržnja, već da su na jednom polu žestoka osjećanja (dakle, ljubav i mržnja), a na drugom – njihovo odsustvo, ravnodušnost. Zato je najljepša kazna za mrzitelje – ravnodušnost. Koliko god se trudili da vas naruže – samo slikaju autoportret.
Jedan od najboljih filmova devedesetih zvao se “Mržnja” (La Haine, 1995) francuskog autora Metju Kasovica. I ne samo da je film sjajno fokusirao duh devedesetih, nama dobro poznat u svom nerazblaženom, najradikalnijem obliku, već je i donio jedan izuzetan filmski mikroesej o mržnji. Kao vrlo sugestivan lajtmotiv filma služi stari jevrejski vic: rabin pada sa zgrade koja ima pedeset spratova. Dok prolazi pored spratova, ponavlja – Za sada je sve dobro. Nije važno koliko padaš, važno je prizemljenje...
Meni, moram priznati, crnogorska vlast neodoljivo liči na ovog rabina iz vica. Toliko ponavljaju “Za sada je sve dobro”, da su zaboravili na – prizemljenje. Koje jednom mora doći.
Naravno, pod uslovom da dvorski bilten ne objavi da je gravitacija – do daljeg, u Crnoj Gori, ukinuta. Na naslovnoj, sa pouzdanim dojavama iz “državnih organa”.
Bonus video:
