Promišljati i pisati o ekonomiji/finansijama/privređivanju u zemlji u razvoju koja od devetnaeste godine prethodnog stoljeća “slavi“ Božiće uz postačke, bučne i neukusno manipulatorske kletve moralno ružnih sveštenika ostaje dio intime, rada koji ostavlja prostor da se ne prodajemo nego da istražujemo.
Daje priliku da se iskaže poštovanje za pregnuće ostalih, za spas autentičnosti i drugačijeg pristupa profesiji i znanju.
Nisu oštrost ni hrabrost ciljevi pisanja o ekonomiji. Ekonomija je po prirodi surova i naučno ne ohrabruje modernu optimističnost o datim limitima sistema i limitiranim resursima razvoja.
Ako se slatkorječivost unese u ekonomiju, dobijamo marketing, a to je disciplina koja je slučajno zalutala u profesiju, a realno je modernističko polje za svakoga koji profesionalno ne uspijeva u ekonomiji.
Predbožićno elektronsko javljanje ruske menadžerke nenamjerno postaje stručno svjedočanstvo o prevaziđenom, ali još aktuelnom odnosu prema poslovanju, prema profesionalnoj odgovornosti, prema univerzalnim vrijednostima koje privredni subjekti trebaju da imaju.
Panina, izvršna direktorka Zavale, saopštila je da je bolesna; da nije u bijegu; da je radila samo što joj je govoreno; da je slušala i ćutala; da je slijedila naredbe/instrukcije i da nije odgovorna za plaćanja ili eventualne utaje poreza ili dobavljača; da je bila samo izvršna direktorka na papiru; da su pravi direktori/vlasnici, vozeći glisere po budvanskoj rivijeri, odnosno provodeći vrijeme po žurkama, sređivali poslove bez papira/traga i raspoređivali pare kupaca/kompanije bez sagledavanja poslovne obaveze i dugog roka.
Bajka da će se pustiljavo brdo pretvoriti u Monako ostala je bar za sada betonirana legendarnom tugaljivošću ogoljenih cementnih kostura milionskih vila koje su izgubile onu lažnu ljepotu iz dvobojnih marketinški simpatično upakovanih, ali netačnih elektronskih prezentacija.
Lakovjernost kupaca se podrazumijeva za ponudu dostojnu očevine kojom sinovi ne žele odgovorno da upravljaju.
Kakav svjedok, insajder; njena kratka priča objedinjava dvodecenijsko privređivanje u CG, ono privređivanje obilježeno trima nekvalitetnim, mada parcijalno uspješnim tranzicijama; prepuno nesuvislih, ipak kratkoročno dopadljivih opravdanja zašto se odlažu sistemske reforme, a uporno se glume svojinske promjene.
Trend većinskog lokalnog dosadašnjeg menadžerskog organizovanja bio je da se nađe kakav poslušnički profil koji će izigravati izvršnog direktora, dok se šef u kafani preko kakvog tompusa samohvali milionima, prnjama, kolima, kvadratima i jahtama, znajući da će tužioci i sudije, kada se eventualno odluče praktikovati/igrati svojeg posla, otići prema onome čiji je potpis na papiru a ne čija je odluka u suštini, a policija/poreznici će biti skoncentrisani da kontrolišu šta je zavedeno u djelovodnike, dok će sabiranje menadžerskih pronevjera biti jednostavno opovrgavano od advokata, jer se tokom višegodišnjih istraga zbog pritisaka nije imalo vremena dobro sabrati potrebne brojke iz relevantnih papira.
Prevazilazeći logični cinizam pošto smo kao počeli da slušamo Evropu, fenomen “Aksinje našeg tihog Dona“ ima svojih jasnih budućih pozitivnih kontribucija za razvoj poslovne sredine u CG.
Stiže trenutak poslije tekuće inflacije pravosudnih potjernica kada se više neće lako obezbjeđivati formalni izvršni direktori.
Šefovi/gazde/mačori mogu biti maska za nečije druge novce, ali će se rukovodećih pozicija u kompaniji ubuduće prihvatati ljudi koji će konačno znati da ih mogu uhapsiti za direktorovanje u stilu “ni luk jeli ni luk mirisali“.
“Aksinja našeg tihog Dona“ na ravni simbola vremena nas podučava da dok je plata bila dobra, sjedilo se negdje u Budvi i slijepo potpisivalo sve što se donosilo na direktorski potpis. Sada kada je taj potpis dokaz o formalnoj krivici direktorke, Panina poziva da to bude osnova za krivicu Lejbmana i Polonskog, gazdi od para, veza, djevočica, sajmova i projekata.
Iz javljanja se strukturira odbrana kojom se priznaje tačnost poslušnosti, nepostojanje stručne odlučnosti i prihvatanja rada van okvira strukturiranih dobrom poslovnom praksom.
Suštinski je njena izjava o nepostojanju krivice tačna, ali da se sprovede u djelo, sistemsko i autentično obezbjeđivanje ovog svjedočanstva mora biti lokalni sistemski zadatak.
Stručna nada je pridružena pravosudnim institucijama, uz sistemsku potrebu da se dokazi pametno strukturiraju i prezentuju, jer ako se ostane na formi potpisa onda će nam strine/tetke naših tradicionalnih knjigovodstava imati moć da papirološki pređu svakog tužioca i sudiju i uvedu na mala vrata toliko željena pravila ostrvskih poreskih rajeva o rupama u zakonu kao standardima razvoja.
Kao zajednica, kao socijalno kolektivno “ja“ ostajemo i dalje da kuburimo sa strukom koja bez stručne potrebe i hrabrosti da primijeni duh zakona, sopstvene slabosti nepoznavanja i nerazumijevanja materije skriva slovom zakona.
Pravda koja obezbjeđuje budućnost zajednici, u krajnjem treba biti slijepom za subjektivitet, kako bi pružila objektivnost prema opštem principu održivog prosperiteta kolektiviteta.
Odnosno, trebalo bi da je tako. “Sposobni i snalažljivi“, glavni reformski produkti naših poljanskih i narandžastih tranzicija, lažnom ali moćnom političkom tolerancijom obezbjeđivali su sebi prečice do bogatstava koja nisu ni naslijeđena, ni sistemska, ni stečena.
Stručno je nevažno da li su oteta ili selektivno data, ukoliko su investirana u budućnost zajednice kroz nova radna mjesta i uvećanje bogatstva nacije, ne samo pojedin(a)ca.
Tu se identifikuje odgovornost da inflacija potjernica dobije svoju strukturnu i sistemsku vrijednost kroz transparentan prostor u kojem će se naši pravnici različitih poziva dotaći suštine: kako treba prići privrednim postupcima i kako pratiti privredne procese, pošto prečice do kvalitetne i održive razvojne budućnosti nema. Pakovanje nije i ne može biti sve u ekonomiji.
Bonus video:
