Crna Gora, kao što je to nedavno uradila i Hrvatska, trebalo bi da izvrši izvjesne ustavne promjene kako bi svoj ustavno-pravni sistem usaglasila sa onim što su preporuke Evropske komisije.
Hrvatska je 16. juna 2010. izmijenila Ustav, čime je omogućen završetak pristupnih pregovora i njen ulazak u Evropsku uniju. Izmjenama Ustava posebno je ojačana nezavisnost pravosuđa i osiguran nezavisan izbor sudija, kao i puna nezavisnost Hrvatske narodne banke i Državnog ureda za reviziju.
Takođe, onemogućena je zastara za krivična dijela ratnog profiterstva i privatizacijskog kriminala. Sudije Ustavnog suda ubuduće će se, umjesto natpolovičnom, birati dvotrećinskom većinom svih poslanika u Hrvatskom saboru, a većinom ukupnog broja saborskih zastupnika ubuduće će se donositi državni budžet.
Pravo na pristup informacijama postao je ustavna kategorija, a promjenama je ojačana i uloga ombudsmana kojem se daje imunitet od krivičnog gonjena.
I Vrhovni sud
Crna Gora već sada treba jasno da identifikuje stepen i obim neophodnih ustavnih promjena koje bi sprovela u relativno kratkom roku. U prvom redu treba izvršiti izmjene u dijelu odredbi koje se odnose na organizaciju sudske vlasti korekcijom postojećih člalnova 124. i 127. Ustava.
Naime, Venecijanska komisija je još 2007. u svom mišljenju na tadašnji nacrt Ustava ukazala da je „način imenovanja, razrješenja i karijera sudija, kao i sastav Sudskog savjeta izuzetno kontrovezno pitanje“, te da je Crna Gora prijemom u Savjet Evrope „eksplicite prihvatila obavezu da izbjegava bilo kakvu odlučujuću ulogu političkog uticaja kod imenovanja sudija“ (tačke 155-171).
Na tada ponuđene dvije alternative u tekstu nacrta Ustava VK je istakla da je „prva alternativa jasno neusklađena sa evropskim standardima, a drugu je pokvarila neadekvatna struktura Sudskog savjeta. Stoga su od presudnog značaja dopune ove odredbe“ (tačka 161 Mišljenja VK).
Analitički izvještaj Evropske komisije iz novembra 2010. eksplicite sadrži stav koji kaže da „postoji značajna zabrinutost vezana za nezavisnost sudstva, budući da zakonski okvir ostavlja prostor za neproporcionalan politički uticaj“, ukazujući pritom i na „pretjerano gomilanje ovlašćenja u funkciji predsjednika Vrhovnog suda i Vrhovnog državnog tužioca koje Skupština bira prostom većinom“.
S obzirom na navedeno Crna Gora bi trebalo iznaći novi ustavni model, a kao primjer može poslužiti Hrvatska gdje predsjednika Vrhovnog suda, uz prethodno mišljenje Opšte sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, na prijedlog predsjednika Republike bira i razrješava Hrvatski sabor.
Kada je u pitanju Državno sudbeno vijeće (Sudski savjet) ovo tijelo, koje vrši izbor sudija, ima jedanaest članova, a čine ga sedam sudija, dva univerzitetska profesora pravnih nauka i dva saborska zastupnika, od kojih je jedan obavezno iz redova opozicije. Članovi Državnog sudbenog vijeća biraju sami predsjednika između sebe, a starešine sudova ne mogu biti članovi ovog tijela.
Udruženje pravnika Crne Gore je još 2007, u postupku donošenja novog Ustava, jasno ukazalo da je ekspertska verzija Ustava, koja je prethodila nacrtu Ustava, mnogo bolje postavila organizaciju sudske vlasti u Crnoj Gori i bilo bi dobro da su tada do kraja poštovane preporuke Venecijanske komisije.
Istovremeno Udruženje pravnika Crne Gore je, kroz primjedbe i sugestije na nacrt Ustava, dalo model na koji način bi ustavno trebalo definisati izbor predsjednika Vrhovnog suda i pojedina pitanja koja se odnose na organizaciju sudske vlasti. Nažalost, tada pravna struka se nije uspjela izboriti za čisto rješenje i sada smo, nažalost, u obavezi pristupiti izmjenama Ustava.
II Ustavni sud
Ustavno rješenje koje uređuje postupak predlaganja i izbora predsjednika i sudija Ustavnog suda Crne Gore takođe bi trebalo da bude predmet ustavne revizije. Postupak izbora predsjednika i sudija Ustavnog suda u Crnoj Gori već duže su predmet kritike stručne javnosti.
U slučaju Hrvatske ili Srbije to je mnogo složeniji postupak, posebno u dijelu predlaganja i izbora kandidata. Ustavom Crne Gore samo je utvrđeno da za sudiju Ustavnog suda može biti birano lice koje „uživa ugled istaknutog pravnog stručnjaka sa najmanje 15 godina rada u struci“, te da predsjednika i sudije predlaže predsjednik države, a bira Skupština.
Hrvatska je ustavnim promjenama iz 2010. izvršila izmjene u pogledu izbora sudija Ustavnog suda, tako što je podigla ljestvicu za izbor sudija, pa je sada neophodna dvotrećinska većina glasova ukupnog broja poslanika.
Postupak predlaganja sudija Ustavnog suda, koji je uređen Ustavnim zakonom, sprovodi ustavni odbor Sabora koji upućuje javni poziv pravosudnim institucijama, pravnim fakultetima, advokatskoj komori, pravničkim asocijacijama itd. da predlože kandidate za izbor jednog ili više sudija Ustavnog suda.
Po prijemu kandidatura ustavni odbor Sabora odbacuje nepravovaljane kandidature i obavlja javni razgovor sa svakim kandidatom koji ispunjava uslove za izbor. Skupštinski odbor zatim sastavlja listu kandidata koji ulaze u uži izbor, koja po pravilu sadrži više kandidata od broja sudija koji se bira i mora sadržati obrazloženje iz kojeg se jasno vidi zašto je odbor pojedinom kandidatu dao prednost u odnosu na drugog.
Sabor glasa pojedinačno o svakom predloženom kandidatu, a izbor se vrši većinom od ukupnog broja poslanika. Predsjednika Ustavnog suda Hrvatske biraju između sebe 13 sudija ovog suda, na period od 4 godine.
I u slučaju Srbije, kod koje se, takođe, najavljuju ustavne promjene, postupak za izbor 15 sudija njihovog Ustavnog suda je zahtjevniji u odnosu na postupak u Crnoj Gori.
Pet sudija Ustavnog suda Srbije bira Narodna skupština, 5 imenuje predsjednik Republike, a 5 opšta sjednica Vrhovnog kasacionog suda Srbije.
Ustavom je uređeno da Skupština bira 5 sudija Ustavnog suda između 10 kandidata koje predloži predsjednik Republike, predsjednik Republike imenuje 5 sudija Ustavnog suda između 10 kandidata koje predloži Narodna skupština, a opšta sjednica Vrhovnog kasacionog suda imenuje 5 sudija između 10 kandidata koje na zajedničkoj sjednici predlože Visoki savjet sudstva i Državno vijeće tužilaca. Sudije Ustavnog suda, kao i u slučaju Hrvatske, iz svog sastava biraju predsjednika na period od tri godine, tajnim glasanjem.
Ovim, složenijim procedurama, koje su inače karakteristika većine evropskih ustavnih modela, obezbijeđen je transparentniji postupak izbora i veći opseg mogućih kandidata za sudije Ustavnog suda, čime se prirodno obezbjeđuje njihova veća nezavisnost i podiže profesionalni autoritet suda.
Dodatan razlog za izmjenu Ustava Crne Gore, kada je u pitanju Ustavni sud, je i činjenica da isključivo pravo predlaganja sudija ovog suda ima predsjednik Crne Gore (čl. 95), a da pritom taj isti sud odlučuje da li je predsjednik države povrijedio Ustav (čl. 149 st. 4), što je jedan od tri načina prestanka njegovog mandata.
Usljed ove činjenice predlaganje sudija Ustavnog suda trebalo bi izmjestiti iz direktne i isključive nadležnosti predsjednika države, jer Ustavni sud koji jedino može odlučivati o postojanju ili nepostojanju povrede Ustava od strane predsjednika države (čl. 98. st. 5) treba da ima neupitnu nezavisnost i kada je ovo pitanje predmet njegovog odlučivanja.
Bonus video:
