Kada je 2000-ih njegov predsjednički mandat tek počinjao, Vladimir Putin izgedao je kao prozapadno ostrvo u okeanu anitzapadne ruske elite. Kao što sam pisala u to vrijeme, njegova želja da “čvrsto veže Rusiju za Zapad” bila je u oštrom kontrastu sa tradicionalnim ruskim predstavama o bezbjednosti.
Ali nakon posljednjih predsjedničkih izbora, na kojima je Putin zabetonirao svoje viđenje Rusije kao vojnog bastiona, postalo je jasno: sada je njegovo ostrvo nacionalizam i ono će ostati takvo sve dok Putin upravlja u Kremlju.
Opasnost koja iz toga proizilazi sasvim je očigledna. Nakon 18 godina na vlasti Putin je otišao dalje čak i od svojih sovjetskih prethodinka: on govori o perspektivi nuklearnog konflikta sa Zapadom kao o nečemu što se samo po sebi podrazumijeva. Slična agresivna retorika mu je, izgleda, pomogla na izborima, na kojima je, sudeći po rezultatima, dobio blanko ovlašćenje za svoj četrvrti predsjednički mandat.
Prateći me na biračko mjesto, moja rođaka Maša, brucoškinja, mi je rekla: “Putin upravlja zemljom otkad znam za sebe”. Uzdrhtala sam. Kada sam ja bila brucoškinja u Moskvi, isti slučaj je bio i sa Leonidom Brežnjevim, a budućnost koju je to nagovješavalo izgledala je užasno. Putin je već na vlasti duže od Brežnjeva i ispred njega je samo Josif Staljin, koji je vladao skoro tri decenije.
Putin je osvojio rekordnih 76% glasova. To znači da je za njega glasalo 56 miliona Rusa - i to je takođe novi rekord. Prisustvo drugih predsjedničkih kandidata omogućilo je njegovoj pobjedi privid legitimiteta. “Oponenti” su bili Pavel Grudinin iz Komunističke partije, Vladimir Žirinovski iz Liberalno-demokratske partije, pripadnica višeg društva i novinarka Ksenija Sobčak (Donald Tramp ruske politike), a takođe i Grigorij Javlinski koji se uredno kandiduje još od vremena kad je na vlasti bio Mihail Gorbačov.
Prethodni Putinov rekord bio je oko 50 miliona glasova, koje je dobio 2004. godine. Ali posljednjih godina on je uspio da ujedini Ruse oko zastave i oponente izbaci na marginu. Nakon aneksije Krima 2014. kritika vlasti počela je da se smatra maltene izdajom.
U nastavku se Putin, radi održavanja atmosfere krize, odnosno osjećaja da Rusiju napadaju sa svih strana, koristio raznoraznim međunarodnim skandalima. Stavio je akcenat na istragu pretpostavljenog miješanja Rusije u izbore na Zapadu, na zabranu MOK-a za ruske atletičare zbog dopinga, a posljednjih dana na optužbe Velike Britanije da je Kremlj naredio napad sa primjenom nervno-parališuće materije na bivšeg ruskog dvostrukog agenta u Engleskoj.
Treba li se čuditi što su u tom izobilju loše reklame Rusi osjetili neophodnost da se solidarišu. Izlaznost koja je dostigla skoro 70% približila se nivou koji je Kremlj zacrtao.
Putin se nije oslanjao na sreću. Kremlj je potrošio 770 miliona rubalja (13,3 miliona USD) na promociju slogana kakav je npr. onaj “Glasajte za Putina, glasajte za moćnu Rusiju”. Na izborni dan zvaničnici su na izbornim mjestima postavljali tezgice sa hranom gdje se sve prodavalo u pola cijene. Viralni videozapisi predstavljali su Putina kao mišićavog “oca nacije”. Velike kompanije i fabrike bile su prinuđene da se bave mobilizacijom glasača. U udaljenim regionima, na primjer u Dagestanu na jugu zemlje ili na Čukotki na sjeveru, članovi izbornih komisija na biračkim mjestima nisu se ustručavali da ulaze u glasačke kabine da bi provjerili da li ljudi zaista glasaju za Putina.
Uostalom, čak i tamo gdje je glasanje teklo slobodnije nego u Dagestanu, npr. u Krasnodaru, Kursku i drugim industrijskim i poljoprivrednim regionima, Putina je podržalo 80% birača. To je takozvani “crveni pojas” koji tradicionalno podržava komuniste koji su uvijek nastupali sa patriotskim parolama. Ali, 2018. godine monopol na patriotizam ima Putin.
Istovremeno, poziv Alekseja Navaljnog, pravnika i opozicionog lidera koji se bori protiv korupcije, da građani bojkotuju izbore doveo je do obrnutog rezultata. Navaljni je dokazivao da ljudi treba da ostanu kući i liše Putina toliko željene izlaznosti od 70%. Ali pošto samom Navaljnom nisu dozvolili da se kandiduje zbog isfabrikovanih optužbi za kriminal, čak su i Moskva i Sankt Peterburg, tradicionalni bastioni opozicije, otišli Putinu.
Ipak, odsustvo liberalnih kandidata ne objašnjava zašto je Putin dobio 70% glasova u Moskvi i 75% u Sankt Peterburgu (gdje je izlaznost bila 15% niža nego prosječna u zemlji). Takvi rezultati pokazuju da je biračko tijelo postalo podatnije. Mnogi sada osjećaju da je lakše podržavati Putinove ideje o “moćnoj zemlji”, nego ići protiv struje i rizikovati optužbe za izdaju i probleme na poslu.
Nepostojanje glasanja iz protesta ove godine je novi fenomen za Rusiju. Moja posjeta biračkom mjestu - radi posmatranja a ne radi glasanja - podsjetila me na sovjetsku epohu. Bila je to atmosfera uljudne policijske države: glasalo je otprilike deset ljudi, a pratilo ih je minimum dvadeset policajaca i članova izborne komisije. Jedina razlika između Putinove Rusije i SSSR-a je ta što birači sada makar odaju utisak da imaju izbor osim “dragog Leonida Iljiča”.
Prema podacima organizacije “Glas”, koja štiti prava birača, ove godine je bilo manje slučajeva otvorenih ubacivanja listića ili zastrašivanja glasača nego na prošlim izborima. Ali to je samo zbog toga što su se druge tehnologije, provjerena u sovjetsko vrijeme mobilizacija na radnim mjestima, a takođe i neprestana propaganda, pokazale kao veoma efikasne. Pored Putina jedini dobitnik na ovim izborima je K. Sobčak koja je iskoristila kampanju da reklamira svoj brend. Ona često naziva Putina “ujka Vova” i s radošću pomaže Kremlju u pretvaranju opozicione politike u frivolnu zabavu. Ona je čak izjavila da je proces glasanja postao “transparentiji” nego ranije, kao da ona o tome nešto zna.
Putinu ovi izbori omogućavaju da formira novu vladu a da se ne osvrće na nekad snažne biračke grupe, na primjer gradsku srednju klasu, koja je sada izolovana i spremna da ide zajedno sa onima koji glasaju za “moćnu Rrusiju”. Putinov režim stagnira, ali može da opstaje još dugo jer efikasna opozicija ne postoji.
U svemu tome definitivno je da Putin ne može ispuniti svoja obećanja - moćnu vojnu silu i prosperitetnu budućnost. Ta dva obećanja protivrječe jedno drugom zato što za jačanje vojne moći treba pomjeriti starosnu granicu za odlazak u penziju, povećati poreze i sprovesti druge teške reforme. U konačnom, Rusi su glasali za manje društvene i političke slobode i nastavak ekonomske stagnacije. Oni su odlučili da se vrate u budućnost koje su se nekada strašno plašili.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova i u New School; viša je saradnica u Institutu za svjetsku politiku
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
