Razmišljala sam, prije par dana, kako je sjećanje, samo što nam ostaje, čista ekskluziva ljudske vrste. I ima raznih sjećanja i nije ovo pismo o tome. Ovo pismo javnosti je o sjećanju kao preduslovu za pobunjeničku misao.
Bez sjećanja nema ni pobunjene persone, a ni kritičkog mišljenja. Sjećam se, uprkos raznim tehnološkim memorijama, uprkos pokušajima da se sjećanje izbriše.
Devedesetih smo bili preplavljeni proizvodima&tekstovima koji su govorili o periodu prije socijalizma, o zaslugama raznih ljudi i pokreta. Brisane su socijalističke godine, bacan je glib na vrijedno i problematično. Sve je zajedno otišlo u kloaku.
Ono što je maločas otišlo u kanalizaciju, zamijenjeno je ocjenama koje u službi politika i ideologija koje se nisu zalagale za antifašizam. Objelodanjivala je drugu stranu navodno, nedostajuće, neosvijetljene strane uloge i akteri, uzimajući za pravo da amnestiraju vlastite djedove, stričeve, očeve?
Tako je umjesto sudova, institucija progovorila rodbina. Izvršen je veliki napad na socijalističko i antifašističko nebo. Izostala je obavezna lekcija: “Što je tvoj otac, djed ili stric radio u ratu”? Bez lustracije i suočavanja sa prošlošću, na kojima država mora da insistira, prošlost se ponovila.
Tako smo se pomiješali. Dva svijeta, koji po mnogo čemu moraju biti odvojeni. Nestalo je granice između dobra i zla. Opasno stanje na ličnom i kolektivnom planu. I tu smo gdje jesmo.
Prostor su zauzele institucije čije činjenje nikada nije podleglo odgovornosti u ovoliko godina staroj civilizaciji - istoriji ratova i zločina. Vraćeno je božansko nebo sa kojeg se puca, a najjača sila ideologija u rukama interpretatora, stavila je tapiju na mnjenje. Raspričavanje svetih neupitnih riječi je počelo, a njima se ne prigovara i odolijeva lako. Potčinjenost roblja svojem gospodaru nikada se ne dovodi u pitanje.
Pobuna i kritička misao je pometena kao rukom perut sa revera. Gospodar na zemlji, eksploatiše roblje, i nasilno održava stanje svoje moći nad svojim robovima. I nije samo sveta riječ ta pesnica, ima u političkoj avliji još toga, no...! Pobuna - onomad smo čuli da bi se društvo trebalo mobilisati na bojkot.
Nije prvi put i nije baš od juče. A ja mislim ko je taj ili ta, ko su ti ili te kojima bi pobuna mogla biti zastava? Jesu li to oni koji danima štrajkuju i pregovaraju, tražeći socijalu, isplate (miriše li ovo na dvadeset/ili više korisnih eura)? Ili su to oni koji prozivaju institiucije, pojedince, NVO grupe i na kraju vojsku (ovo već miriše na stare trube i vojne udare)?
Jesu li to oni koji u javnosti plaču nad sobom, što su se rodili ovdje sa gomilom malograđana i malograđanki koje ih ometaju da rasplamsaju svoje kreativne potencijale, jer žive u kućama sa institucijama pa im se prigovara da sve to mogu da urade jer su na kanti od para pa njima sve prolazi.
Misle li, sem na malograđane, takvi/e na konflikt interesa? Jesu li to oni koji brane legitimitet institucija ili dijele rezultate posrnuća istih? Ili su to siromašni/e, koji su svedeni na položaj roba/robe?Ili su možda, kako to Ibzen reče u svom naslovu “Kada se mi mrtvi probudimo”, to one tri žene koje su platile životom prošlog mjeseca, a da institucije nisu trepnule. Valjda je ironija očekivati da neko iz javnog mnjenja traži njihovu smjenu pored Vlade, koja ih postavi na funkcije u godini koju je označila kao godina borbe protiv nasilja nad ženama.
Leže takve odvajkada ovdje, ali vrijednost života ovdje ne igra... Kome je pobuna zastava? Alber Kami kaže: “Rob se buni protiv sudbine koja mu je dodijeljena njegovim položajem...” I sjetih se pjesme iz socijalističkog perioda: “Ustajte vi zemaljsko roblje, svi sužnji koje mori glad”.
Poznato, zar ne! Ne patimo mi samo od loših đaka u vlasti, isti takvi sjede u opozicionim klupama. Zato bi bilo dobro da shvate da politika koju vode dvadeset godina nije ona kojom se poziva na pobunu.
Onaj kome nedostaje sjećanje neka ga upotpuni – šetali su neki student i neki profesori zajedno u Crnoj Gori onoga septembra kada su gimnazijalci sa Cetinja bojkotovali zbog kriminala Ministarstva obrazovanja? Ko je taj ko može da kaže da nas nije pojeo živi pijesak devedesetih, da bi ustao u odbrani vrijednosti pravde?Bune se pojedinačno male grupe ljudi. Ima takvih, iako se po medijima ne bi reklo. Žene se bune u Crnoj Gori - žene su protiv siromaštva, protiv nasilja, protiv zločina, za osudu zločinačke prošlosti, protiv ćutanja, protiv neoliberalnog tržišta, protiv poslodavaca koji ih drže bez dana slobodnog, sa bijedom koju im isplaćuju, protiv politike rata i zavade, nacionalizma, i gluposti.
Da, gluposti koja dolazi sa malih ekrana i laži koje teku kao rijeke. Po mnogim pitanjima se žene bune i bude. Uz veliki napor i opstrukcije. Jedan od primjera koji utiče na život, doduše ne na smrt, reče sa pozicije savjetnika za kulturu premijera Vlade, kako će svašta moći da se čuje kada žene progovore u Crnoj Gori - valjda je ovo trebalo razumjeti afirmativno.
Moguće da bi i bilo da savjetnik nije zakasnio. Žene su to već uradile samo što se do te visine ne čuje. Sa te strane stolice ne sluša. Zato to tako rečeno i iskazuje poniženje i upiranje prsta u žene Crne Gore - kao u međede koji nikad ništa do dana današnjega ne uradiše.Uradile su to već neke žene, poštovani savjetniče samo se na vašoj strani ne čuje i ne mni o “slobodi koja će umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj”. Tiha revolucija je u toku ako niste znali.
Žene iz alternative su već davno artikulisale svoj politički glas i svoju pobunu. A znaju to i po stepenu represije koje trpe svaki dan. Sve ime se uzima dok nam lamentiraju nad glavama.
Žene su se pobunile poštovani opozicionari i pozicionari, tek toliko da znate da ne stavljate tapiju da nas zastupate. Propustili ste i ovaj put priliku - tri nas je manje - ubiše ih poznati nasilnici, dok se vi zalažete za velike teme i laži!
Bonus video:
