Ono što su nesporno dobri efekti afere koju je započeo DK jeste činjenica da je običan crnogorski građanin konačno mogao usmjeriti odgovornost za svoje loše životne prilike sa samog sebe (kao ‘nesnađenog’ i nesposobnog), sa sebe kao dijela šire zajednice (mi smo najgori narod ‘na svijet’), i na konkretne krivce: u politici, ekonomiji, institucijama
U izuzetno zanimljivoj knjizi Nassima Taleba „Antifragile“ (Anti-lomljivost) autor analizira fenomen „lomljivosti“ kroz čitav niz društvenih pojava, od odgajanja djece i medicine do ekonomije i politike. Iako bi većina ljudi kao suprotnost pojmu ‘lomljivosti’ odabrala ‘nesalomljivost’, pojam sa suprotnim značenjem je - ‘anti-lomljivost’. Kao ilustraciju Taleb uzima tri mitska bića: Damoklo je simbol lomljivosti jer mu o dlaci stalno visi mač nad glavom; Feniks je simbol neuništivosti jer se iz vatre rađa uvijek isti; Hidra je simbol ‘anti-lomljivosti’ jer joj na mjestu jedne odsječene glave izraste još nekoliko.
Autor dokazuje da svaka stroga kontrola na kraju vodi do nestabilnosti/lomljivosti, a da povremeni ispadi i proizvoljnosti imaju stabilizatorski učinak, da djeluju kao čistači i vakcine, koji ojačavaju imunitet ljudskog i društvenog organizma. ‘Anti-lomljivost’ centralizovanih sistema često može biti duga i velika, jer je asimetrična ‘lomljivosti’ potčinjenih. Moćni rizikuju, ali ceh plaćaju mali, kao uostalom i u modernim bankarskim sistemima. Međutim, sve se ovo, po Talebu, ne može posmatrati bez uvažavanja fenomena ‘crnog labuda’, odnosno neočekivanih i hirovitih preokreta kojih je život pun, i pored pažljive kontrole rizika.
Talebova razmišljanja su veoma zanimljiva i u našem aktuelnom političkom kontekstu. Koliko je ovaj naš sistem ‘lomljiv’ - da li je u pitanju Damoklo, Feniks ili Hidra; koliko je DK ranjiv; koliko su ranjivi građanski protesti i koga oni zapravo mogu ojačati; kome ide u prilog stanje haosa u ekonomiji i institucijama...?
Crna Gora iza sebe ima gotovo trideset godina partijske ‘stabilokratije’, koja je u konačnici dezintegrisala institucije; ima više od dvanaest godina obnovljene samostalnosti koja se sada predstavlja ugroženijom nego ikad; ima galopirajuću zaduženost i partijsku državu kao najvećeg poslodavca u zemlji. Da li su takav sistem i njegov lider zaista i dalje ‘anti-lomljivi’?
Taleb ukazuje da poseban podsticaj ‘anti-lomljivosti’ daje stanje haosa, uostalom i medijski posredovana slika i prisustvo (kod nas, na primjer, stalnog proizvođenja neprijatelja i vanrednog stanja u službi zaštite države). To je naš svagdašnji haos iz kojeg je lider partije na vlasti uvijek do sada izlazio osnažen, a opozicija i kritička javnost oslabljeni. Zato je pravo pitanje gdje se krije istinska ‘tačka lomljivosti’ jednog sistema koji je na kraju samu Crnu Goru učinio krajnje lomljivom? Razmišljajući o tome, ne treba smetnuti s uma da u aktuelnim političkim okolnostima i ‘zviždaču’ Dušku Kneževiću odgovara društveni haos, koji njegovu potencijalnu ‘lomljivost’ preobražava u ‘anti-lomljivot’.
Jedan od mehanizama koji naše građane uporno dovodi u stanje ‘lomljivosti’ su nedokazani pa i apstraktni strahovi: od mogućeg ruskog upliva ili intervencije; strah od ponavljanja referenduma o nezavisnosti ili strah od naknadnog referenduma o NATO-u. Oni ne opstojavaju samo zahvaljujući vladajućoj partiji već i zahvaljujući opoziciji, koja u nedostatku boljih ideja i oblika borbe podilazi atavizmu i podjelama. Zato bi razloge tih strahova trebalo valjano analizirati i dekonstruisati, barem u redovima opozicije, ukoliko i sama nije integralni dio ‘stabilokratije’.
Može se reći da je ‘lomljivost’ postala konstanta u većini bivših jugoslovenskih država. Taleb sa pravom podsjeća da u političkoj terminologiji ne postoji ‘helvetizacija“ (gdje bi model bila višenacionalna Švajcarska, kao sistem niza samouprava), ali zato postoji termin ‘balkanizacija’ (gdje se načelo ratovanja vidi kao rješenje problema). Nakon prestanka ratova, međutim, ne biva ništa bolje, a to se može objasniti varijacijom jedne Makijavelijeve misli da ono što čini da društvo napreduje nije sam mir nego sloboda. U društvu slobode (u kojem uvijek ima slučajnosti i nesistemskih izazova) rizici i razlozi za ‘lomljivost’ se ne traže u prošlosti, već u budućnosti. U Crnoj Gori, međutim, to je upravo sistemski onemogućeno, recimo i sve većim ograničavanjem prava lokalnih samouprava i sve većom centralizacijom nakon referenduma o obnovi nezavisnosti. Tada je sistem i počeo da se približava fazi ‘lomljivost’, što se u ovom trenutku može vidjeti iz reakcija na „vakcinu“ barskih protesta. Da je, naime, sistem dozvoljavao građanske inicijative i „slučajnosti“, danas bi nesumnjivo bio daleko otporniji na veliki lom.
Svaki totalitarni sistem prije ili kasnije dolazi u situaciju „crnog labuda’. Za sada se ‘crni labud’ ukazao jedino bivšem gradonačelniku Podgorice, koji je do tada bio zaštićen višestrukim obručem partijskog sistema. (MĐ i DK su bili spremni jedan na drugog, za njih sve ovo nije bilo iznenađenje već očekivani okršaj.) Međutm o ‘ukazaniju crne ptice’ bi ipak trebalo da razmišljaju svi, barem zbog toga što su krize u svijetu realnost, a ljudi i ekonomije ‘lomljivi’. U ovom trenutku, dobrar efekat afere koju je započeo DK je to što je običan crnogorski građanin konačno mogao usmjeriti odgovornost za svoje loše životne prilike sa samog sebe (kao ‘nesnađenog’ i nesposobnog), sa sebe kao dijela šire zajednice (mi smo najgori narod ‘na svijet’), i na konkretne krivce: u politici, ekonomiji, institucijama. Sve to i dalje nije dovoljno da bi se iz postojećih problema izašlo, a osobito ne može biti od pomoći infantilno očekivanje da dođe neki moćni inostrani ‘tata’ i sve postavi na pravo mjesto. Drugim riječima, sistem i dalje može ostati ‘anti-lomljiv’, a protesti mogu biti ‘lomljivi’.
Stoga bi možda dobro rješenje bilo ono koje su koristili stari Atinjani. Oni su, naime, neke od predstavnika Areopaga (čitaj parlamenta) birali lutrijom i tako štitili sistem od degeneracije. Svakako bi trebalo imati u vidu i Volterovu ideju o kažnjavanju političara (što bi u našim prilikama bila nikad izvedena lustracija). Drugim riječima, iz aktuelnih protesta ne smije da se rodi nikakav partijski Feniks (koliko god to partije željele). Crna Gora treba da bude građanska Hidra kojoj će iz svake ‘odsječene glave’ nicati nova šansa za zarobljeno društvo.
Autorka je profesorica književnosti
Bonus video:
