Reakcije crnogorske političke i šire javnosti na proslavu pobjede udruženih albanskih nacionalnih partija na izborima za Skupštinu opštine Tuzi imaju smisla, ali se i pretjeruje.
Iz vida se gubi činjenica da se na Kosovu pozitivno doživljava Oslobodilačka vojska Kosova (OVK). Tvrdi se da se radi o vojsci koja je vodila pravedan oslobodilački rat uz “poštovanje ratnih zakona”. Takav dojam dijele i pripadnici albanske zajednice širom svijeta. Kult slavljenja OVK prisutan je i među crnogorskim Albancima. To je poznato od ranije, ali je najeksplicitnije postalo onda kada nije ni trebalo - na proslavi pobjede za prvi saziv skupštine samostalne opštine Tuzi. Pobjedi jedinstvene albanske nacionalne liste nije, na bilo koji način, doprinijela OVK već građani Malesije koji su odlučili da svojim glasom, između građanskih lista, podrže baš nacionalno prepoznatljiv Albanski forum. Bivšoj OVK su klicali i odbornici koji su tog dana osvojili mandate. Nijedan od novih lidera nije prekinuo ili preokrenuo klicanje stotina građana.
Ni zbog čega drugog koliko zato što je slavljenje OVK u izbornoj noći u Crnoj Gori bez osnova i zato što bi nealbansko stanovništvo moglo shvatiti da im se na taj način šalje ne samo određena politička poruka već možda i bezbjednosna prijetnja. OVK je, poput ostalih formacija iz oružanog sukoba, kršila humanitrarno pravo.
Brojne zločine nad civilima odobrili su komandanti OVK. Stvara se utisak da je pri percepciji ekstremne sreće nekako izostao osjećaj za ukupan prostor koji se dijeli s drugima. Sebičnost, ukoliko nije podmetnuta, može da se pokaže štetnom pri razvoju daljih prilika pa i da suzi političke i koalicione kapacitete. Trenutak za klicanje nije bio dobar ni za one koji su prizivanjem OVK (uz isticanje njene zastave) posredno htjeli da proslave konačni (lokalni) diskontinuitet sa komunizmom i početak promjena.
Slavlje u Tuzima ne smije biti korišćeno da se u Crnoj Gori negira bilo koji zločin niti da se osporavaju činjenice o masovnom i teškom stradanju kosovskih Albanaca tokom srpske državne politike koju je predvodio Milošević.
Proslava u Tuzima je problematizovala i upotrebu albanske nacionalne zastave. Već nekoliko mjeseci je aktuelna tema upotrebe simbola nacionalnih manjina. Određeni politički predstavnici manjina preuveličavaju problem pokušavajući da stvore ocjenu o restriktivnom i konzervativnom pristupu crnogorskih vlasti. Tome doprinosi i širenje dezinformacija, posebno na društvenim mrežama. Ipak, činjenice, koje kontinuirano registruje i međunarodna zajednica, govore suprotno.
1) Savjet za građansku kontrolu rada policije u svijetlu člana 23 Zakona o javnom i redu i miru kod Uprave policije se interesovao koliko je pravnih a koliko fizičkih lica učinilo prekršaj, bez odobrenja ili javnog poziva, isticanja ili upotrebe zastave, grba ili drugog simbola strane države. Interesovanje građanske kontrole policije se odnosilo i na podatak o registrovanju navedenog prekršaja u 2018. godini po opštinama, kao i za podatak koje je konkretne strane države, pri svakom prekršaju, istaknut ili upotrijebljen simbol. U 2018, na nivou stanica policija svih centara i odjeljenja bezbjednosti, registrovana su svega tri (!) prekršaja iz člana 23 Zakona o javnom redu i miru, počinjena od strane tri fizička lica (isticanje albanske zastave) i to dva na području CB Podgorica (Tuzi i Kakaricka gora) i jedno na području OB Ulcinj. I pored težnje da se uveliča zanemarljiv broj procesuiranih prekršaja (u prošloj godini) ne znači da problem ne postoji.
Od izbora u Tuzima se razvija diskusija o upadljivosti albanske a nevidljivosti državne zastave Crne Gore. Kako se dogodila ta činjenica? Da li je u pitanju (1) nova politička platforma koja je više radikalna a manje integrativna, (2) vizuelno brutalan odgovor na još uvijek zakonski nezaokruženo pitanje slobodnog izražavanja identiteta, (3) politički inat i sujeta (prema DPS CG i njegovom funkcionalnom građanskom modelu) ili kako reče jedan od albanskih prvaka (4) testiranje stvarnih građanskih kapaciteta današnje Crne Gore? Do izražaja dolazi i neznanje koje pogoduje distanci i isključivosti a na Internetu se registruje i neptrpeljivost.
Građani koji ističu albansku nacionalnu zastavu ne treba da budu sankcionisani zbog toga jer je u konkretnom slučaju taj simbol iznad simbola strane države. Ustav Crne Gore garantuje pripadnicima manjina pravo i slobodu na izbor, upotrebu i javno isticanje nacionalnih simbola i obilježavanje nacionalnih praznika.
Međunarodni standardi ne isključuju ograničenja na upotrebu simbola stranih država od strane nacionalnih manjina. Ipak, zvanična Crna Gora ni do sada nije posezala za dostupnim restrikcijama pa zato treba još snažnije nastaviti sa politikom društvene i državne kohezije koja se gradi, između ostalog, prepoznavanjem međusobnih razlika i kulturne različitosti.
Treba uvažiti činjenicu je da je simbol svih etničkih Albanaca nacionalna zastava i ne treba očekivati ni od crnogorskih Albanaca da se odluče za drugačije obilježje. Vjerujući da je u opštem interesu da što prije riješimo i to pitanje i ne upadamo, opet, u tradicionalističke balkanske diskusije, apelujem na Vladu da, bez odlaganja, shodno svom ranijem zaključku utvrdi izmjene i dopune Zakona o javnom redu i miru kojim će se član 23. uskladiti sa već utvrđenim predlogom Zakona o izboru, upotrebi i javnom isticanju nacionalnih simbola.
Događaj u Tuzima ne treba prikrivati, preuveličavati niti njime manipulisati ili ga koristi za afirmisanje etničke distance, a politički predstavnici Albanaca su takođe odgovorni da doprinose inkluzivnoj i građanskoj dimenziji crnogorskog društva.
Autor je predsjednik Savjeta za građansku kontrolu rada policije i dugogodišnji istraživač kršenja ljudskih prava u CG
1) Nacionalne manjine sve značajnije učestvuju u javnom životu a njihovi predstavnici sudjeluju u upravljanju zemljom. To rade na suštinski način, vode poslove od državne važnosti i nijesu dekor, kao što je to često slučaj sa manjinama u vladama regiona.
Bonus video:
