Stiva sam upoznao u jesen 1989. Sajam knjiga u Beogradu je bio poput tadašnje države - pukotine među ljudima i narodima postajale su sve vidljivije. Beograđanin Džimi sa privremenim boravkom u Sarajevu (koji traje evo više od tri decenije) uvijek bi, došavši na Sajam, uronio u svoje detinjstvo na Vračaru. Vraćao se u bokserske dane u „Radničkom“, prepričavao ture do Italije ili Njemačke gdje je bio vozač šanerima. Zaustave se u Minhenu na semaforu negdje pored butika i dok je upaljeno crveno svjetlo, beogradski momci istrče u butik, uzmu u naramak bunde, utrče nazad u kola i - već se pali zeleno. Golfov auspuh je jedino što bi stigao da vidi zblenuti vlasnik.
Prizori sa savskog splava
U Džimijevo društvo sa ćoška spadao je Stiv. Plav, sa naočarama, više je ličio na gimnazijskog štrebera nego na jakog momka sa vračarskog asfalta. Džimi nas je upoznao i Stiv mi je od početka bio na neki način simpatičan. Htio je da povede druga iz djetinjstva i njegovo sarajevsko društvo prispjelo na sajam u pravu kafanu. A to je tada bio neki savski splav, bogu iza nogu.
Tamo smo stigli pred ponoć i ostali do jutra. Očito ništa nije bilo podešeno za turiste. Lokalni pijanci su se nadglasavali sa ciganskom muzikom. Duvanski dim gust kao magla nad vodom, čkiljave lampe, vonj alkohola i znoja. Najglasniji je bio pozamašni bradati boem, dva stola od nas, kojem je pod nogama ležao ogromni, šatirani pas. Svojim brundavim basom je psovao lude Srbe, i sve ostale Hrvate, naticao na neku stvar i Tita i američkog i ruskog predsjednika. Psovao je Boga sa posebnom strašću. To je neko vrijeme bilo zabavno. A onda zamorno.
Pokrštenik i otkrštenik
Stiv, kao dijete iz socijalističkog Beograda, odrastao u domu oficira i učiteljice, do tada nije pokazivao znake vjerske prilježnosti. Ali se na splavu na svaku psovku krstio i othukivao. A Džimi bi se cerekao, komentarišući kako je Siv otkrio pravoslavca u sebi, samo ne zna šta će s njim, jer hrišćani ne biju, a Stiv bi, kao oprobani i istrenirani siledžija, rado onog bradonju bacio sa splava u Savu.
Iznad vode prema zapadu već se razdanjivalo, kada smo duž zidarske daske pružene preko blata oprezno silazili sa splava u susret beogradskom jutru. Stiv se okrenuo meni i uz nevini, dječački pogled izustio: „Možda je onaj bradati debil u pravu?“ I opsovao Boga iz dna duše. Džimi je naglašeno malodušno slegnuo remenima. „Eto te, hrišćanina, barabo jedna“, dobacio mu je i prsnuo u smijeh.
Stiv je, poslije brižne hrišćanske noći uz puno alkohola, do zore opet bio preobraćen u ono što jeste, nasmijanog paganskog kavgadžiju koji ne voli da koristi sublimaciju nagona. Za volanom je bio onaj stari. Jurcao je između sporijih automobila kroz Kneza Miloša, dok se grad polako punio ljudima koji žure na posao. Negdje kod Beograđanke, u sporednoj ulici, Stiv je stao nasred trake pored jednog kombija koji je dostavljao perece u pekari. Tako je blokirao cijelu ulicu. Upalio je radio i tražio muziku koja bi na krilima ponijela duše umorne od bdenja. Iza nas se napravila kolona. Ljudi su počeli da trube. Stiv je izašao i veoma sporo, sa rukama u džepovima, krenuo ka pekari. Džimi mi se okrenuo sa prvog sjedišta i pomalo zabrinuto rekao: „Sad da se neka budala upeca i izađe iz kola, pa da nastrada...“
Kada je Stiv konačno ponovo ušao u kola, sve je zamirisalo na vruće perece.
Nekoliko ratova kasnije
Stiva sam opet vidio tačno dvadeset godina kasnije. U jednoj etno kafani na Senjaku okupili smo se kao onda na splavu. Jedni drugima smo pričali svoje izlomljene biografije.
Džimi je prevalio godine rata u Sarajevu, a Stiv je postao Amerikanac. Mada to nikada nije htio da bude. Priča ide ovako.
Njemu otac početkom devedesetih pokloni novi automobil. Dozlogrdili su mu polovne njemačke krntije. Taman je htio da malo švrlja gradom i navikne se na automobil koji je još mirisao na „Zastavinu“ plastiku, kad kod Banjice - kolona oklopnih vozila. Stiv pretiče i misli - koji idioti baš danas našli da se igraju rata. Kod Skupštine ne može dalje. S jedne strane kordoni specijalaca, sa druge neki demonstranti, plaču i viču. I njega štipa suzavac za oči.
Upita kroz spušten prozor djevojku koja nosi svijeću u rukama šta se dešava. Ona ga pogleda suznim očima i uzvrati mu bijesno da se ona bori i za njegovu slobodu. Stiv digne ručnu. „Tako se boriš?“, uputi joj retorsko pitanje i zakorači prema kordonu. Izabrao je najvećeg Krajišnika u oklopu. Zviznuo ga je pravo u oči. Ovaj je pao kao suvi list. Stiv je potrčao što ga noge nose, usput dobacujući zapanjenoj devojci: „Ovako se bori, ljepojko“. Nisu ga stigli. Ali je njegov fabrički Jugo ostao nasred ulice, otvorenih vrata, pod ručnom.
Nije imao srca da tako ostavi očev poklon. Vratio se kasno naveče.
Zlatne batine
Čekali su ga. Trčali su sa četiri strane. Iz Takovske, iz Pionirskog parka sa Bulevara i od Doma sindikata. Stiv je bio uvijek dobro zategnut treningom. Ali specijalci su odabrali svoje najbrže ljude.
Negdje kod Londona stigao ga je takav oklopni zec i podapeo mu nogu. Stiv je osjetio sijevanje u glavi, kao da po njemu pljušte blicevi. Njegova bijela majica je lijepo upijala krv. Poslije su ga odveli u stanicu. Ćale mu je našao vezu, izvadio ga odatle. Prvo se krio od policije, poslije je zbrisao za Crnu Goru, pa onda za Bari. A potom u Rim. Sa sobom je nosio samo jednu video kasetu (da, da, za one mlađe to je kutija veličine knjige koju gurneš u jedno metalno sanduče, a onda televizor počne da krcka dok se ne pojavi neki filmski zapis). U američkoj ambasadi u Rimu Stiv zatraži azil. Malo su ga sumnjičavo gledali. Ali kada im je pružio kasetu, a oni Stiva ugledali na prilogu CNN-a kako ga onako nevinog i plavokosog, a krvavog do pojasa, privode ogromni policajci, više nije bilo dileme. Stiv je postao Amerikanac.
Tamo se ženio pa razvodio, pokretao neke biznise. Dvadeset godina poslije našeg viđenja konačno se vratio u Srbiju, taman za susret na Senjaku. Kupio je neku zemlju kod Pančeva i proizvodi rakiju koja prolazi ko zna koliko nivoa destilacije. I ima popartovske, američke etikete. Ćorali smo te večeri - jednu moju knjigu za njegovu flašu rakije. Zavolio je jedan moj zapis pod nazivom „Nakon 20 godina“. U njemu propitujem sebe da li je vrijedjelo otići i da li se vrijedjelo vratiti.
Sve lažne nade devetog marta
Stiv nije bio fan Vuka Draškovića. Njega nije privlačila polučetnička, poluhristovska poza, ritualno dizanje tri prsta, teatralni monarhizam. Ali je učestvovao na svoj način u demonstracijama koje su više obilježile kraj nego početak srpskih nadanja. Jer samo nekoliko dana prije beogradskih protesta počeli su sukobi u Pakracu. Zemlja je klizila u rat.
Naknadnom pameću je devetomartovska pobuna bila prestilizovana u građanski bunt protiv diktature. Ustvari, sadašnja pamet projektuje u tadašnje aktere neku vrstu četničkog pacifizma, suprotstavljenog krvoločnoj boljševičkoj vlasti koja je po svaku cijenu htjela rat. To naravno nije potpuno tačno. Nije samo Miloševićev gebelsovski aparat duhovno pripremao Srebrenicu, već su to na neki način činila i književna srbovanja poput „Noža“. Autor se poslije donekle distancirao od svojih kumova koji su konsekventno nastavili da marširaju prema Karlobagu. Postao je i meta režima. Pa poslije veliki Evropejac. Ali duha iz boce je na početku prizivao i on. Tada, tog devetomartovskog dana, radilo se prije svega o sukobu dva koncepta srpskog nacionalizma - nacional-boljševističkog i četničko-rojalističkog. Uskoro će se ta dva strujanja u ratu pomiješati do neprepoznavanja.
Stiv će, bogatiji za dvije decenije američkog iskustva, samo sada ne svijetle već sijede kose, ovog devetog marta možda opet voziti pored demonstranata. Neće biti specijalaca. A sve ostalo - osiona vlast, medijski bastioni kao i ideološki zbunjena i razdrta opozicija - ostaće, kao u Danu mrmota, skoro istovjetno.
Bonus video:
