Oni kao ne znaju. A Milo kao ne zna da oni znaju. Tako će biti i u Berlinu, ali će igri jednom doći kraj. Građani siti zuluma osjećaju da će ovaj put morati sami jer se zapadnjaci u ime geopolitike prave ludi
Ove se godine još nisam izjašnjavao o Milu. Ne zato što ne bi imalo šta da se kaže. Nisam mu se do sada posvetio zato što mi se čini da građani Crne Gore sve više gube strah od sopstvenog mišljenja o njegovoj lošoj vladavini, pa sami sve više govore kao slobodni ljudi. A i Vučić mi je u prvom kvartalu bio nekako zgodniji za analizu, pošto ljepše od Mila umije da se prepire sam sa sobom o broju demonstranata i da priča bajke.
Mada sam se na postjugoslovenskom prostoru i po svijetu nagledao svakakvih svinjarija, sa popriličnom dozom nevjerice sada pratim šta jedan od drugom imaju da kažu crnogorski predsjednik i njegov dojučerašnji finansijer. Obračun Mila Đukanovića i Duška Kneževića liči na razvod braka. Leti perje, pljušte šamari, ali se u biti ne radi o razgoropađenoj ljubavi koja se očas pretvori u mržnju, pošto je ova simbiotička zajednica od početka bila zasnovana isključivo na hladnoj ekonomskoj uzajamnosti. Pukla tikva. Na njoj je pisalo Atlas. I onda konačno možemo da čujemo ponešto iz prve ruke, od Duška Kneževića. Ne znam kako je vama, ali meni detalji tog udruženog pljačkaškog poduhvata izazivaju mučninu. Nemam ni traga likovanja, na koje bih možda mogao imati pravo kao čovjek koji je odavno tačno procijenio ortačko-burazerski sistem spleten oko Mila. Sada kada imamo i revolver koji se pušii krunskog svjedoka pred mojim očima otvaraju se nezamislivi depoi tajno odlaganih fekalija koje je korumpirana klika ostavila iza sebe. I ne bih na Kneževićevom mjestu bio siguran da će ga sva ova priznanja i britansko državljanstvo osloboditi krivične odgovornosti. On će prije ili kasnije morati na sud - zajedno sa Đukanovićem.
Hronologija nalaza
Dok Knežević nije progovorio mislio sam da sam o političkoj figuri Mila Đukanovića rekao baš sve. Preslišavam se:
Oktobra 2015. - sačuvano je u beskonačnim arhivama interneta - zabilježio sam sljedeće: Milo Đukanović je na vlasti duže od Lukašenka u Bjelorusiji. Za to vrijeme uspjelo mu je da politički preživi saučesništvo u Miloševićevim ratovima, raskid sa Miloševićem, podizanje pa opozivanje optužnice u Italiji za međunarodni šverc duvana kao i brojne izbore. Nije čudo da i sada misli da su protesti protiv njega tek bura u čaši vode.
Skoro da mi je neugodno što ova rečenica može da se napiše i danas, a da ima pun smisao. Sjećam se maglovito oktobra 2016. kada su opet bili neki izbori sa dosadnim ishodom, pa tražim i taj tekst. Evo ga: Milo privremeno ostaje Gazda u duboko podijeljenoj zemlji. No, i u ovoj beskonačnoj tranziciji između Mila i Mila više nego očigledno je da je on, mjereno evropskim standardima, postao problem, a ne rješenje.
„Državni udar“ čije je trapavo insceniranje dovelo do najbizarnijeg sudskog procesa u postjugoslovenskim kneževinama, poznatim po pravosudnim akrobacijama, u istom tekstu je propraćen blagom ironijom: Na dan izbora Gazda je izgledao kao domaća verzija Franca Ferdinanda koji pravovremeno hapsi Gavrila Principa i sve mladobosance.
A dan kada je prošle godine pobijedio na predsjedničkim izborima bio je crnogorski Dan mrmota: Ponekad mi se učini da su Crnogorci zaista pronašli politički vremeplov. On se ničim izazvan uključi za izbore da bi - kao u filmu Dan mrmota - cijelu zemlju i sve nas koji je s njevericom posmatramo, kroz vremenski vrtlog izbacio u isti dan. Dan kada pobjeđuje Milo Đukanović.
Potom su krajem prošle godine uhapsili Medojevića. Primijetio sam tada: Ma koliko se akterima na vlasti činilo da ovakvim bahatim ponašanjem judikative krote goropad, oni je ovakvim faulovima hrane.
Zaključujem da je Milo Đukanović opasan po novinarstvo. Hroničari njegove vladavine jedva da imaju ozbiljnog posla. Najbitniji iskazi od prije nekoliko godina nemaju rok trajanja, stare kao crno vino, iz dana u dan su sve tačniji dokle god je Milo na vlasti.
Nije evropski ćutati
Mada su skoro sve karte na stolu, Đukanović neće da ode. Ali ne može ni da ostane. Jer bi Crnu Goru uzeo kao taoca u unutarklanovskom obračunu. Valjda su i njegove pristalice toga svjesne. On je odavno obolio od cezarizma i ne treba očekivati samokritičke obrate. Posjeta Njemačkoj u ponedjeljak (18.03.2019.) doći će mu kao melem na ranu. Protokol, crveni tepih, zveckanje metala dok salutira počasna garda, a domaćin, njemački predsjednik Štajnmajer, poslovično nasmiješen. Kako je taj diplomatski mjehur tuđ podgoričkom Trgu nezavisnosti, ili srpskoj krčmi u kojoj Saša Sinđelić opisuje kako je lažno svjedočio da bi izbavio sebe, poslavši na nož nevine ljude u slučaju “državni udar”. Imaće Milova posjeta Berlinu i svoju bizarnu stranu. “Trust mozgova” blizak vladinom mejnstrimu u Njemačkoj pod imenom “Njemačko društvo za spoljnu politiku” (DGAP) organizovaće nastup Đukanovića pred svojim članovima. Prisustvo je moguće samo za pozvane goste. Đukanović će izvijestiti domaćine o balkanskim i crnogorskim političkim perspektivama, i o “odnosu prema Evropi”, što bi valjda trebalo da znači prema Evropskoj uniji.
Treba reći da je članstvo u ovom elitnom društvu organizovano po principu članarine. Ako imate 250 eura godišnje možete da se učlanite kao pojedinac. Ambasade plaćaju 500 eura. Privrednici 1000. A novinari - samo 75 eura. Broj od 2.500 članova govori da je Društvo uspješno u organizovanju susreta privrednika, najviših političkih funkcionera i raznorodnih stručnjaka i lobista. Na tematskom dijelu sa Đukanovićem biće i Peter Bajer (47) poslanik Hrišćansko-demokratske unije (CDU) u Bundestagu i izvjestilac demohrišćana za Zapadni Balkan i transatlantske odnose. Njemu sam uputio elektronsku poruku u kojoj sam ga, kao i gospodina Niča, moderatora, priupitao da li će riječi biti samo o krupnim pitanjma crnogorskog puta u EU, makedonske promjene imena ili srpsko-kosovske drame, ili će biti mjesta za sporedne stvari kao što su korupcija biblijskih razmjera u kojoj decenijama učestvuje državni vrh Crne Gore, medijske neslobode, pravno nasilje, autokratski stil vladavine gosta na podijumu. Za sada nema odgovora. Obavijestiću sve ako gospoda odgovore.
On se pravi da ne zna da oni znaju
Da se razumijemo. Sve ovo ne znači da Njemačka ili njena kancelarka ili Društvo za spoljnu politiku imaju neki posebnu sklonost prema balkanskim demokraturama. Oni samo procjenjuju da još nije došao trenutak da ljude poput Mila ili Aleka puste niz vodu. Jer im alternativa nije jasna, a to što im je jasno, pomalo ih plaši.
Ovaj put će u Crnoj Gori - slično kao i u Srbiji - osnovne demokratske principe i vladavinu prava morati da nametnu sami građani, bez obzira s koliko bahatosti vlastodržaca i rascjepkanosti i dezorijentisanosti opozicije bili suočeni. To neće biti lako, ali ljudi koji žele da žive u slobodnom društvu nemaju izbora.
A za Mila Đukanovića u Njemačkoj ili bilo gdje u Evropi, uprkos crvenom tepihu i finim razgovorima u odabranom društvu, i dalje važi moj zaključak iz jednog prošlogodišnjeg zapisa: Nikakav strah od Rusije i ruskopučistički narativi više neće u zapadnim demokratijama prolaziti kao alibi za nedemokratsku praksu kod kuće.
Znaju oni ko je Milo. Samo se prave da ne znaju. A i Milo se pravi da ne zna da oni znaju. Mislim da će igri ubrzo doći kraj. Sa stanovišta crnogorskih građana kojima je zulum dozlogrdio zapadnjaci su zasigurno previše fini prema balkanskoj vlasteli. Običan čovjek sve to doživljava kao cinizam. Ali građani Crne Gore moraće ovaj put bez osvrtanja na Berlin, Pariz, London ili Vašington, bez flertovanja sa Moskvom, sopstvenom snagom stvoriti novu političku realnost. I to nenasilno, uprkos Trampovoj dijagnozi da su Crnogorci agresivci. Samo tako bi Crna Gora poslije Mila bila slobodnija, pravednija i bolja. Tu i takvu Crnu Goru će i zapadne zemlje dočekati kao olakšanje, jer će pripadnike njihove političke elite osloboditi obaveze da se u ime geopolitike prave ludi.
Bonus video:
