Čovjek ima tajni biološki mehanizam koji će mu iz dubine neuronske šume mozga ubrizgati nešto nade i u bezizlaznim situacijama. Mada sam tu nadu skoro potpuno potrošio krajem osamdesetih u Jugoslaviji, devedeset i prve u Hrvatskoj, devedeset i druge u Bosni, ipak sam se pomalo nadao tih martovskih dana 1999. Karte su bile na stolu.
Miloševića je Vašington satjerao u ćošak. Nije mogao da pobijedi u ratu koji je bio sve izgledniji, a nije mogao ni da kapitulira. On je svoju političku sudbinu odavno skopčao sa sudbinom Kosova, još onom davnom rečenicom, kada je kao komunistički aparatčik i bivši bankar otkrio prednosti nacionalnog zanosa: „Niko ne sme da vas bije“. Od te rečenice do 1999. Srbe više niko nije mogao da bije u Krajini (dvjestotinjak hiljada), ili u Sarajevu, (150 hiljada). Njih tamo više nije bilo. Ovaj put će Milošević opet braniti Srbe, pomislio sam te martovske večeri prije nego što su metalne ptice poletjele na ubilački zadatak iz Avijana, pa im se loše piše, kao i svim ostalim unaokolo.
Kraj iluzija
Rambuje se prije toga ispostavio kao veliki spektakl za zapadnu publiku kojoj je trebalo predstaviti neuviđavne Srbe. Joška Fišer i Gerhard Šreder su u Njemačkoj od javnosti sakrili aneks papira koji je beogradskoj delegaciji poturen pod nos bez mogućnosti korekcija. Po tom aneksu SR Jugoslavija bi postala sasvim normalna vojna kolonija Sjevernoatlantskog pakta. To je bila žaba, koju vjerovatno ni Đinđić ne bi mogao da proguta, a Miloševiću, koji je navikao da jaše Apokalipsu, to je samo pribavilo dobar alibi. Nije imao plan B ali je odbio plan A. Ispostaviće se poslije da ni Amerikanci nisu imali plan B. Za mene, lično, bombe koje će pasti na Beograd značile su kraj iluzije da će pacifistički zasnovane grupacije poput njemačkih Zelenih pod Joškom Fišerom zaista umjeti da nađu način da izbjegnu rat. Fišer nije pacifikovao NATO već je NATO militarizovao Fišera. Pri svemu tome, najmučnija je bila propagandna linija koju je Fišer plasirao Njemcima, u kojima je do tada nacistička prošlost temeljno ubila svaku želju za vojnim avanturama. Između dvije parole na koje su se naslanjali Zeleni – „nikad više rat“ i „nikad više Aušvic“, Fišer je odabrao ovu drugu. Namjera mu je bila da skeptične Njemce ubijedi da Zapad samo sprečava novu Srebrenicu, a time i nekakav „novi Aušvic“. Ta vrsta propagandne oštrice vratila mu se kao bumerang, jer sve ono stravično što se događalo pri raspadu Jugoslavije ipak nije uporedivo ni po razmjerama zločina, ni po sistematskom ideološkom fanatizmu, ni po industrijskoj realizaciji, sa uništenjem evropskih Jevreja.
Lažna poređenja su u ovom slučaju bila moralno i intelektualno potpuno trula.
Njemačka greška
Isto tako, lično sam mislio da Njemačka, nakon njenog dvostrukog izleta na Balkan u dva svjetska rata, nije imala vojno šta da traži na nebu iznad Beograda. Zamislite njemačku avijaciju kako bombarduje neki izraelski grad jer je izraelska vojska počinila neki masakr nad Palestincima. Nezamislivo, zar ne?
Zašto je onda Gerhardu Šrederu i Joški Fišeru bilo zamislivo da učestvuju u bombardovanju zemlje u kojoj su jedinice Vermahta uz asistenciju domaćih ljotićevaca samo pola vijeka prije toga sprovodile „mjere odmazde“ u Kraljevu i Kragujevcu, koje po obimu i strahoti nijesu bile ništa manje zločinačke od Srebrenice? Zato što su to od njih tražili Olbrajtova i Klinton? Nikada neću prihvatiti uvrnutu logiku njemačkih zagovornika humanitarne intervencije o njihovoj „istorijskoj odgovornosti“ da se dohvate topuza i - navodno braneći slabijeg - mlatnu upravo onog koga su kinjili u svjetskim ratovima i prije 50 i prije više od 70 godina. Ta „odgovornost“ može ponekom da se učini kao kontinuitet.
Od tog trenutka smo se ja i Fišerova struja kod Zelenih, koji su mi inače kao pacifisti, antikonformisti i građani svijeta, bili bliski po senzibilitetu, definitivno razišli. Aleksandar Vučić je mekšeg srca. On se druži sa Gerhardom Šrederom i Tonijem Blerom, pred kojima sigurno ne smije da ponovi to što je o njima mislio i govorio 1999.
Ko je profitirao od bombardovanja?
NATO je na nebu iznad Beograda ponovo pronašao svoj smisao postojanja, koji je bio doveden u pitanje nakon završetka hladnog rata. Čežnja za neprijateljem je urodila plodom. Pola vijeka od osnivanja najmoćniji vojni savez svijeta nije više bio relikt prošlih vremena već budući instrument takozvanog humanitarnog intervencionizma mimo mandata Ujedinjenih nacija.
To što je izgledalo kao taktička pobjeda Sjevernoatlantskog pakta pretvorilo se u dugoročan poraz međunarodnog prava. Zapadu se učinilo da može silom nametnuti rješenja koja želi. Drugima se učinilo da ih od te logike štiti samo atomska bomba. Od Irana do Sjeverne Koreje ti zaključci su doveli do nuklearizacije obrambene politike. Rusija je iskoračila iz Jeljcinove ere u eru Vladimira Putina. Bez bombardovanja Beograda koje je Rusija doživjela kao poniženje nije moguće potpuno razumjeti uspon putinizma. Ni aneksiju Krima.
Krvavi rijaliti
Vazdušni udari će biti praćeni propagandnim udarima. „Potkova“, a ne potkovica, navodni plan o etničkom čišćenju Kosova sve do danas nije potvrđen ili pronađen, ali je u njemačkim i zapadnim medijima predstavljan kao jedan od razloga koji vazdušne udare čini nužnim. Kao da stvarnost na Kosovu i u Srbiji nije bila dovoljno strašna, masne izmišljotine zapadne političke elite razbile su svaku moju ilizuju o tome da su istina i činjenice čak i u ratu najbolja propaganda.
Razlika između dobrih i loših momaka nije bila u tome što jedni lažu, a drugi govore istinu. Razlika je bila u oku posmatrača, u njegovoj vjeri da je na ispravnoj strani. A to u ratu tvrde svi.
Ta stupidna zloupotreba medija u demokratskim zemljama i ratnohuškački vokabular političara dodatno su delegitimisali intervenciju.
Da se razumijemo, tamo gdje bi intervencija možda imala smisla, odmah poslije početka neprijateljstava u Bosni i Hercegovini, ona se nije desila. 100 000 mrtvih kasnije Amerikanci silom nameću Dejton. Pošto su zapadne tajne službe na sjeveru Albanije podsticale albanske gerilce na oružanu pobunu na Kosovu, uništavajući dugoročno Rugovino gandijevsko nasljeđe i mogućnost dijaloga nakon Miloševića, intervencija je uslijedila jer su Amerikanci još u vrijeme osnivanja prvih odreda OVK odlučili da odigraju tu geopolitičku kartu. Stvar je bila jednostavna - podbodeš Miloševića gerilskim ubodima, on pošalje specijalnu policiju i paravojske - a sve ostalo je je stvar tajminga.
Krajnje predvidljiv, Milošević im se spremno ponudio kao sparing partner, čineći poslovično niz grešaka i vodeći zemlju nepogrešivo u katastrofu.
Mediji su bili uvučeni u propagandnu igru, i odveć rado učestvovali u njoj. Od Beograda, do Bagdada četiri godine kasnije, bio je mali korak ka moralnoj nakazi zvanoj Embedded Journalist. Riječ je o „uključenim“, „integrisanim“ ili kako Rusi prevode „prikomandovanim“ novinarima, koji hroniku rata sastavljaju očima američke armije.
Džordž Buš kao Če Gevara
Razgovarao sam nekoliko godina kasnije, poslije intervencije Vašingtona u Iraku, sa njemačkim kolegom koji je odrastao u DDR-u, govorio nekoliko slovenskih jezika plus albanski i bio zaljubljen u Džordža Buša Mlađeg. On je ozbiljno tvrdio da će Amerika na svojim tenkovima donijeti slobodu Arapima i revolucionisati cijeli Orijent. Do danas ne znam da li je bio budala ili samo loš propagandista. Ma koliko trajala njegova strast prema Americi, sada sigurno ne bi ponovio tu priču.
Hronika intervencije Sjevernoatlantskog pakta protiv SR Jugoslavije je doduše još uvijek prekrivena humanitarnim narativom, ali mi se čini da dvije decenije poslije nastanka u tu bajku ne vjeruju više ni njeni pripovjedači. Valjda zato što su između prvih bombi koje su pale na Srbiju i sadašnjeg trenutka stali svi oni američki ratovi sa stotinama hiljada mrtvih, koji su, kao u slučaju Iraka, počinjali sa krupnim i gnusnim lažima.
Poslije sam godinama slušao ispovijesti ljudi čija je jedina krivica 1999. bila da su rođeni na pogrešnom mjestu, pa su se našli u zoni ratnog dejstva. Priče o prozorskim oknima koji se od eksplozije naduvaju kao baloni, o udovicama ljudi koji stižu u kovčezima na jug Srbije, o cisternama sa albanskim tijelima u Batajnici, o kolonama Srba koji zauvijek napuštaju Kosovo i kolonama Albanaca koji se vraćaju, o mrtvoj djeci. Da, i o mrtvoj djeci. Tim ljudima vjerujem. Oni su vidjeli nakaznu njušku rata.
A to da je samo Miloševićev režim bio na meti napada, čini mi se ostaje jedan od najprovidnijih propagandističkih izgovora za rat. Poslije bombardovanja na broju su bili svi oni koji su organizovali vojske i paravojske tokom devedesetih - od Legije do Frenkija, od Miloševića preko Stanišića do Pavkovića. Umirali su drugi. Zato su mi izgledali bizarno srpski demonstranti koji su u zapadnim prijestonicama nosili Slobinu sliku na protivratnim skupovima. Njihova dugogodišnja slijepa podrška autokrati jednako je utrla put ratu kao i selektivni pa time i cinični, militantni „humanitarizam“ Klintonove administracije.
Kako god, poslije tog dana kada su krenuli avioni preko Jadrana svijet više nije mogao ostati isti.
Bonus video:
