Minja i Teodora su studentkinje, slobodne građanke Crne Gore. Slobodne zato što nose slobodu u sebi, sve kipte od prkosa i slobode, i znaju da je iskažu. Obije su govorile, obratile se građanima okupljenim na Trgu nezavisnosti, tokom protesta 97000 - Odupri se.
Minja i Teodora su ponos i budućnost Crne Gore. One su dobile priliku da govore, kažu, ali nema sumnje da u Crnoj Gori ima još puno studenata, djevojaka i momaka, koji bi rekli isto, slično, i ostavili takođe izvanredan utisak, svojim stavom, odlučnošću, slobodnim duhom i prije svega ogromnom željom da žive dostojanstveno u ovoj (njihovoj) državi.
Nisam primjetio (ostavljam mogućnost da nisam dovoljno obaviješten) da je iko sa ovim dvjema djevojkama porazgovarao, nakon njihovog obraćanja, i prenio izjave u medijima, na portalima, društvenim mrežama. Ako organizatori protesta, i mediji koji prate proteste i informišu, nemaju osjećaj da treba da istaknu i ponavljaju između dva protesta ono što su ove dvije djevojke govorile, onda nisam siguran da protesti imaju neku važnu, suštinsku ulogu i da mogu dovesti do promjena u društvu.
Naime, vjerujem da bilo kakva promjena mora biti podstaknuta promjenom vrijednosnog sistema, mora u sebi sadržati kvalitatvnu i vrijednosnu komponentu, da bi se realizovala. U protivnom, bez toga, značio bi „sjaši kurta da uzjaši murta“, najprostije i narodski rečeno. Zato je poruka i savjet: što više prostora i vremena davati mladim ljudima, slobodnog duha, da bi se dobilo na kvalitetu a i kvantitetu, tj. masovnosti protesta.
Sadašnja vlast ne bi trebalo da sjedi i čeka da se protesti omasove i da se studenti razotkriju i razgovore, nego da radi nešto. I ne treba da gleda na studente koji žele promjene kao neprijatelje vlasti, države, jer oni to nisu, već da čuje, sluša glas (i poruke) studenata. Da pokuša da im izađe u susret, da promijeni nešto u društvu, da pruži mladim ljudima podjednake šanse i mogućnosti, da se studenti ne osjećaju bez šanse, bez nade, bez perspektive... Da Crna Gora ne bude zarobljena država, u kojoj imaju šansu za život i opstanak samo podobni i poslušni, koji ćute, sjede, trpe, i uglavnom se ne miješaju u svoj posao.
Rezultat takvog društvenog ambijenta posljednjih par decenija je hronični neodotstak odgovornosti gotovo na svim pozicijama i nivoima, a posljedica je šteta koja se čini i propadanje: fabrika, preduzeća, urušavanje institucija... Jednom riječju: haos.
Štetočine, bilo iz vlasti ili opozicije, koji osim praznog laprdanja, klevetanja i podmetanja ništa nisu učinili ni doprinjeli da se u ovoj državi živi bolje i da mladost ima budućnost (izuzimajući sopstvenu djecu), ne mogu da se nameću kao novi (stari) spasioci i nude alternativu i promjene. Ako već nemaju osjećaj za dostojanstvo za sebe, da se povuku i odu, kako će se izboriti za dostojanstven i bolji život omladine, građana? Neće. I ne treba da dobiju podršku ni glas niti jednog slobodnog građanina Crne Gore.
A to je upravo i jedan od glavnih argumenata i razloga zašto nema potrebe da bude cijela opozicija ujedinjena i da podrži proteste. Ne treba. Neka se ujedini kvalitet, neka se pobudi empatija među mladim ljudima, razumijevanje i solidarnost. Neka se ujedine bez politike i partija u ideju slobodne i prosperitetne Crne Gore, države slobodnih i zadovoljnih građana. Glas za takvu ideju je glas za budućnost Crne Gore. Glas samo za sebe, i svoju partiju, je glas za sebični interes i za zaostalu i nazadujuću Crnu Goru, bez šanse da u dogledno vrijeme postane dio napredne i civilizovane Evrope.
Ucijenjene, potplaćene, korumpirane individue i partije ne mogu dovesti do promjena na bolje. Mogu samo praviti štetu onima koji iskreno žele promjene u društvu, i mlađim a i starijim građanima Crne Gore. Zato bi organizatori protesta trebalo da se fokusiraju upravo na povezivanju te mladosti, hrabrosti, borbenog duha i drugih kvaliteta koji su se prepoznali u ovim dvjema studentkinjama, a ne toliko na šetanju građana gradskim ulicama.
Jer, građani su šetali ulicama i uzvikivali iste parole kao i danas, još prije 24 godine, kada su mitinge i šetnje predvodili lideri Narodne sloge. To bi se moglo sve ponoviti i za 24 godine od sada, ako se ne bi u međuvremenu pojavio neki novi element, neki novi ljudi, novi kvalitet, koji bi rezultirao promjenama.
Crna Gora definitivno ima, posjeduje kvalitet, i ovdje i van Crne Gore, neophodan da ovoj državi krene na bolje, ako bi se koristio. Ostaje pitanje ima li većina građana dovoljno svijesti i kvaliteta da prepozna i odabere pojedince koji će državu oporaviti i pokrenuti je na bolje.
Uz poštene, odgovorne ljude na vlasti, bez potkradanja države, koji će brinuiti o svim građanima, a ne samo o interesnim grupama okupljenim oko vlasti, prosječne plate i penzije u Crnoj Gori ne bi bile manje od 1000 eura mjesečno. Sve drugo, manje od toga, značilo bi neuspjeh i nesposobnost vlasti.
Na građanima Crne Gore je da odluče da li žele da se izbore za takvu Crnu Goru, ili žele da nastave kao do sada: ćuti, sjedi, trpi... E, Minja i Teodora to neće, i dale su svoj glas, i kao da poručuju: računamo na vas - slobodni građani Crne Gore.
Bonus video:
