Suvremena Republika Hrvatska po mnogo čemu nije suvremena i nalazi se na prvom evolucijskom uzvišenju s kojega je moguće naslućivati čovjeka koji se tek ima ostvariti, ali i sjećanjem pripadati netom napuštenoj animalnosti.
Suvremena politika očovječenog čovjeka počiva na poimanju političke moći kao moći upravljanja, dok politička moć bića koje je razapeto između nadolaska ljudskog i zaborava animalnog ne može nadvladati animalni instinkt okupljanja slabih i vladanja nad njima.
Politička moć u takvom animalno-ljudskom smislu nikada neće biti ništa drugo nego moć uspostavljanja vlasti nad onim animalno-ljudskim pripadnicima, a uz to, naravno, uvijek ide povećanje bogatstva onih koji vladaju.
Ovo ”animalno-ljudsko” odnosi se na stanje pasivnosti onih nad kojima je vlast uspostavljena, kao i na stanje onih koji imaju potrebu vladanja i gomilanja bogatstva. U političkoj filozofiji se raspravlja o tzv. prirodnom stanju ili zamišljenom stanju ljudskosti u svijetu bez političke vlasti. Naravno, radi se o misaonom eksperimentu u kojemu zamišljamo kako bi život izgledao bez države i institucija na koje smo navikli, odnosno bez svega onoga što proizlazi iz političke moći i predstavlja političku moć.
Oni koji mogu zamisliti ovaj misaoni eksperiment su ljudska bića koja shvaćaju i svijet promišljaju s razine svega i ničega. Naime, kako drugačije unaprijediti postojeće stanje ukoliko to stanje ne promatramo s razine njegovog ništavila ili okolnosti da sadašnjeg stanja nema?
Oni koji nisu u stanju kročiti putem misaonog eksperimenta nedvojbeno se nalaze na uzvisini animalno-ljudskog i njihov misaoni sklop umjesto ništavila zamišlja Udbu, komuniste i ostale povijesne entitete koji im koriste da bi u animalnom zanosu uspostavili vlast nad narodom kojega navodno ljube i štite od Udbe, komunista i ostalih povijesnih drugara.
Kada takvi ljube, oni su jedini koji ljube, njihov govor započinje s ”mi”, a nastavlja s ”jedini”. ”Mi” i ”jedini” ne postoji u ljudskom svijetu, ali zato caruje u animalno-ljudskom svijetu u kojemu se odigrava borba za uspostavljanjem vlasti i gomilanjem bogatstva.
Sasvim je razumljivo da su ”mi” ujedno i ”jedini”, neovisno jesu li na vlasti (jer vladaju, a ne upravljaju) ili su u oporbi; oni su, ma koliko ih bilo, uvijek ”jedini” i njihova animalno-ljudska spoznajna aktivnost ne može drugačije. Oni nisu mislitelji, oni nisu tu da bi stvarali novi svijet i društvo koje sebe ne poima u kategorijama ”mi” i ”jedini”, nego u kategorijama suživota i misli koja misli tajnu ljudsku naravi u dijalektici između svega prema kojemu teži - rastom znanja, zakonitosti i pravde - i ništavila koje neprestano - znanjem, pravdom i empatijom – napušta i od njega se udaljava.
Tko misli misao progresa, tu misao misli na osobnoj i civilizacijskoj razini. Animalno-ljudski misaoni aparat ne može zamisliti ništavilo iz jednostavnog razloga: ništavilo ne može misliti ništavilo jer jest ništavilo, baš kao što nije ni u načelu moguće vidjeti ono što omogućava gledanje.
Dakle, ono što u sebi jest ništavilo ne može zamisliti ništavilo, nego se prepušta instinktu vladanja. Oni nisu krivi, ali im se ne smije dopustiti da budu zaslužni za urušavanje i suobličavanje svijeta s njihovim dinamizmom, dinamizmom ništavila.
Društvo, znanje i svijet treba napredovati, taj napredak se odigrava unutar tajne ljudske biti koja nikada ne može u potpunosti biti znana, jer onaj tko zna ljudsku bit, ujedno ju je i uništio i onemogućio rast znanja, pravde, vrijednosti, morala, zakonitosti i empatije. Animalno-ljudsko djelovanje počiva na pobuđivanju osjećaja pripadnika animalno-ljudske grupe.
Ono što oni osjećaju treba osjećati čitavo društvo. Kada oni pate, ta patnja je plemenita i u korist društva kojim vladaju, prisjećaju se vladanja ili tek žele vladati.
Oni su, zapravo, zarobljenici hermetizma trenutaka, oni se ne bore da kultura, znanost i humanost preuzmu neko društvo i odvedu ga u vječito sada rastućeg znanja, rastuće sigurnosti, sreće, solidarnosti i beskrajnih mogućnosti.
Ne, animalno-ljudsko ”jedinih” i ”mi” želi da to društvo postane zarobljenikom hermetizma trenutka koji im jamči osjećaj bitnosti.
Jedino se u trenutku i može vladati, ali ono što može stati u trenutak zaista je nebitno. Za današnji saziv Hrvatskog sabora se često kaže da je najlošiji do sada. Nije najlošiji, nego su se u njemu, od svih dosadašnjih saziva, na jednom mjestu pronašli mnogi koji žele vladati i zatvoriti nas u hermetizam trenutka. To je hermetizam ludila, izjednačavanja ili, još bolje, supstitucije stranke i nacije, domoljublja i ekonomskih privilegija, neukosti i morala, govorništva i urlika… Razumljivo je, ako se promatra u kontekstu animalno-ljudskog dinamizma, da je to mjesto nastanka umišljaja značaja mnogih koji žele biti lideri hermetizma trenutka. To su svi oni koji misle da su domoljubni, moralni i dobri govornici u smislu da zastupaju interese naroda i govore u ime naroda, a zapravo su, izvan hermetizma trenutka, negacija svega navedenog jer onemogućavaju progres i suživot. Današnji saziv Sabora stoga nije najlošiji do sada. U njemu je prisutno očajanje poimano u egzistencijalnom smislu. Stanje očajanja je kod nas toliko prisutno da bismo filozofa Kierkegaarda trebali proglasiti počasnim građaninom Republike Hrvatske.
Očajanje je stanje u kojemu je iscrpljena jedna paradigma; toliko puta se ponovila da je postala besmislena. Svako ponavljanje tog besmisla je očajno. Nesumnjivo smo, na društveno-političkoj razini, iscrpili jedan besmisleni hermetizam trenutka.
Sad se samo nadam da ne slijedi novi besmisleni hermetizam, nego da slijedi otvaranje prema znanju, humanosti i pravdi, a tada će i animalno-ljudski pripadnici dovršiti evolucijski proces prijelaza od animalnog prema ljudskom.
Bonus video:
