U Izraelu se odigrala bizarna izborna kampanja. Aktuelni premijer Benjamin Netanjahu je prvi kandidat u istoriji zemlje koji je ponovo izabran u vrijeme dok je suočen sa krivičnim prijavama. Ipak, najvažnije pitanje - okupacija palestinskih teritorija - nije pominjana, a kandidati su se međusobno takmičili ko će biti stroži prema Palestincima.
Najveća prijetnja dolazi od Netanjahua. Dok se bori za svoj politički opstanak na fonu optužbi za prevaru, podmićivanje i zloupotrebu povjerenja, iskrsava opasnost da će on iskoristiti svoju ogromnu vlast (čak ispunjava i dužnost ministra odbrane) i zaoštriti napetost, unutar tako Uzraela i oko njega, s ciljem da učvrsti svoju poziciju.
Netanjahu je daleko od solucije da rastjera te strahove - on ih samo potpiruje. Ponovo je naložio zatvaranje Bab-el Rahme u kompleksu džamije Haram al-Šarif /Al-Aksa u Jerusalimu, trećem po značaju mjestu islama. Kao dio Svjetske kulturne baštine UNESKO-a taj kompleks se nalazi pod upravom muslimana više od 14 vjekova.
Ne postoji nikakav pravni osnov za zatvaranje Bab al-Rahme. Zgrada je zatvorena 2003. zato što je korišćena kao štab Komiteta islamskog nasljeđa na čelu sa beskompromisnim islamskih šeikom (i građaninom Izraela) Raedom Salahom. Ali ta argumentacija više nije aktuelna: Salah nije ulazio u Al-Aksu već više od deset godina, a Komitet je odavno raspušten.
Ipak, Netanjahuu će dobro doći bilo kakvo besmisleno opravdanje. Njegove radikalne pristalice hoće da primaknu Izrael još jedan korak bliže gradnji sinagoge na mjestu Bab al-Rahme. Netanjahu je prećutno saglasan sa tim ekstremistima u pokušaju da uveća svoj politički kapital u ključnom bloku glasača. U istom duhu, Netanjahu može smatrati politički zgodnim iniciranje konflikta u drugim oblastima, kao što su sektor Gaza, jug Libana ili pak sa iranskim snagama ili sa onima koje Iran podržava u Siriji.
Nažalost, glavni suparnik Netanjahua, general-pukovnik Beni Ganc, nije mnogo poželjnija varijanta. Bivši šef izraelskih odbrambenih snaga predvodi koaliciju desnog centra. Ali on takođe ističe svoje antipalestinske akreditive, na primjer to kako su 2014. Izraelske odbrambene snage tokom kampanje poslale djelove Gaze “nazad u kameni vijek”, zbog čega su hiljade Palestinaca poginule, bile ranjene ili ostale bez krova nad glavom.
Osim toga, postoji nedavno formirana partija Hajamin Hehadaš (Nova desnica) kojom kopredsjedavaju ministar obrazovanja Naftali Benet i ministarka pravde Ajelet Šaked. Benet je izjavio da želi da anektira više od 60% okupirane Zapadne obale, a Šaked hoće aneksiju većeg dijela okupirane Zapadne obale. U bizarnim napadima na navodne sudske aktivnosti Vrhovnog suda Izraela Šaked je nedavno objavila parodiju-reklamu parfema “Fašizam” koji, kako je rekla, “za (nju) ima miris demokratije”.
Sve glavne partije, koje učestvuju na izborima u Izraelu, izgleda znaju šta neće: prekid okupacije, podjelu Jerusalima, palestinsku državnost i pravo palestinskih izbjeglica na povratak. Ali osim pojačavanja okupacije i aneksije terirorije, ni jedna od njih nije predložila bilo kakvu viziju budućnosti regiona, da ne govorimo o mapi mira sa Palestnicima.
To ide na ruku onima koji ne žele da se konflikt sa Palestincima ikada riješi. Najzad, dok se politika vlade može razlikovati od predizbornih obećanja, pobjeda na izborima zasnovana na isključivom jednoličnom vođstvu može vezati ruke mogućem premijeru čak i ako on odluči da postigne mir.
Izraelski lideri nisu jedini bez interesa da se stavi tačka na višegodišnju vojnu okupaciju skoro četiri miliona Palestinaca. Sjedinjene Države su pod rukovodstvom Donalda Trampa prvi put nakon više od pet decenija odlučile da izbace termin “okupacija” iz pominjanja Gaze, Zapadne obale i Golanske visoravni iz Izvještaja o ljudskim pravima. Vlada SAD sada kaže da te teritorije jednostavno “kontroliše” Izrael. Takav pristup samo još više slabi motivaciju izraelskih lidera za traženje rješenja. Priznajući izraelsku aneksiju Golanske visoravni, Tramp je otišao dalje i, prvi put nakon II svjetskog rata, dao legitimitet zauzimanju zemlje silom.
Opšti izbori u Izraelu trebalo je da daju Izraelcima mogućnost izbora između rata i mira. Umjesto toga, Izraelci biraju između rata i velikog rata, između okupacije i velike okupacije, čak i ako kandidati budu izbjegavali korišćenje tih termina. Ostaje činjenica - bez odluke o dvije države ili sporazuma o podjeli vlasti u okviru jedne države, u kojem svi građani imaju jednaka prava, region je osuđen da ostane u začaranom krugu nasilja.
Bonus video:
