Večernja šetnja mi dođe kao zagrljaj osobe koju davno nisam vidjela. Šetnja mi pokazuje jasan stav da smo se odlučili da poboljšamo sopstveno zdravlje u političkom smislu. Šetnja me povezuje sa svima koje do tada nismo znali da postoje. Sa vilajetom u ulicama gradova na sjeveru i škurom bandom na jugu. Sjenima četinara i sjenima preostalih palmi na Primorju. Šetnja smanjuje moju usamljenost i odustajanje kada dođemo do slijepe ulice da sve nema smisla i da su jaki i da su beskrupulozni i da imaju sve poluge u sistemu. I imaju. Sjećam se korzoa u Kotoru nakon škole. Taj prostor u krugu, kolona u dva pravca u kojem nisi mogao izbjeći pogled i sakriti se. Očekivano viđena, ugledala. Ravnopravno gimnazijski profesori i njihovu učenici/ce. Komšije, poznati i nepoznati koje smo na korzou upoznavali iz blizine ili daljine. Zato ne dam šetnju. Ne dam svoje krugove.
Veliki broj ljudi govori i piše važne stvari oko rješenja krize u Crnoj Gori. Pišu i ovako i onako. Mediji podržavaju jedne, drugi druge. Osuđuju, prebacuju. I svi se pitaju, svi imaju svoj stav u odnosu na otpor na ulicama Podgorice. Veći broj obesmišljava taj korzo Odupri se. Jutrom dok čitam novine svađam se sa ekranom lap topa ili TV-a. Ti jutarnji razgovori koji počinju od 5 sati u druženju sa autorima i autorkama koje volim da čitam, prekidani su obavezom da napišem tekst koji mi se moguće ni ne piše, projekat od čijih aplikacija mi je već muka, naučni tekst za koji mi treba više od jednog jutra u zemlji gdje je svaka informacija sumnjiva, a referenci malo... Odgovor na pisanje u medijima. Ta jutra povređuju. Tek informacije sa ekrana. Vidi ovaj dan, vidi ovo ludilo. Smjenjuju se birokratski jezik onih koji slijepo vjeruju u to da EU ima rješenje u besmislenim skrivalicama kakva je unapređenje monitoringa za „šampione demokratije“ kako to vidi adresa na koju se pozivaju analitičari/ke... Nije problem metod već misao da nam sve zavisi od autoriteta sa strane koji nas zbog svojih planova proziva šamiponom kao mrkvica za Buridanovog magarca. Sve je to slobodna zona za našu tridesetogodišnju okupaciju i otetost. Za našu ludačku košulju.
U tih trideset godina dogodilo se mnogo toga što smo već sjutradan ili nakon nekog izvjesnog vremena zaboravljali jer je bilo sam užas. Sama ne mogu da se od devedesetih do danas sjetim u slikama koji su to sve društveni procesi i prepreke bili pred nama od rata u Jugoslaviji, pokušaja tranzicije, inflacija, blokada, izolacije i sankcija, hapšenja Miloševića, Karadžića, Mladića... bombardovanja... Bili su to izduvni gasovi koji su nas gušili, kojim smo i čijim smo to političkim i ekonomskim „konfetama“ rješenjima bili zasipani. Koje smo sve izduvne gasove evropskih birokrata i natovskih aviona morali da udišemo, a bili su pomoćna pluća za naše balkanske gladijatore i klanice.
Sve naše male zemljice gutaju poniženje i jedu pomije birokratskih aparatčika kao velike istine koje nas poražavaju, a mi se i dalje pozivamo na unaprijeđene monitornige... Na otpad koji nam se uvaljuje u naše šume i rijeke. Na pijace polovnih automobila dovezenih iz Evrope koje kupujemo. Pogled mi seže na industrijsku zonu Bijelog Polja, pljevaljski okovratnik izduvnih gasova koji dave ljude, uništenu obalu i potopljene seke gdje sam se kupala, preimenovano i devastirano bokeljsko kulturno blago, pokradeno muzejsko blago, neznaveno uništavanje svega do čega se dotaknu... Najteže podnosim odliv mladosti. Unaprijeđeni monitoring neće zaustaviti naše balkansko smeće da prožima sve oko nas. Neće ga zaustaviti niko iz Evrope jer naša teritorija (Jugoslavija) postoji kao kontejner evropskog otpada. Zar se to ne vidi sa Lovćena i Durmitora. Udruženo sa našim političkim otpadom (koji je očigledno shvatio stvar), politikama devedesetih koje su proizvele tridesetogodišnji režim, metod vučićevske političke maskarade u još jednog balkanskog diktatora. Ni našim perjanicama iz CG koji unose badnjak nema premca u ovom komadu koji se izgleda po njihovom libretu ne može završiti bez krvi i prebrojavanja špijuna i izdajnika u sopstvenim redovima. Pripadne mi muka u koje su nas sve vilajete uspjeli uvjeriti. Nećemo da se sjećamo vrijednosti i principa koji su nas držali makar toliko da nismo roblje i bez dostojanstva. Nekako smo zaboravili i ostavili ono po čemu smo se prepoznavali. To je najgori neuspjeh našeg vremena. To neće oprati nijedna unaprijeđena monitoring radnja bilo kojeg evropskog šrafa u političkoj utakmici velikih sila koje se bave samo čerečenjem lešine koja je preostala poslije balkanskog rata novije proizvodnje u kojem su oni svakako učestvovali bilo kao posmatrači ili tumači teritorijalnih pretenzija odakle još mogu uzeti makar busiju u hladnom ratu nerava. Bilo kao precijenjeni službenici demokratije zapadnog tipa sa kojima se ulazi u legalizovanu korupciju, sve učeći nas da minglujemo. Bilo kao kolaboracionisti sa našim balkanskim koljačima. Najgori o najgorima nikada neće reći ništa loše. Putuj Evropo... nemoj više misliti na nas... Ako mi nemamo riješenje ove situacije, svi anđeli i službenici ove evropske komedije i žandarmerije nam ne mogu pomoći... čak suprotno samo nam odmažu. Učeći nas praznoj retorici i jalovim birokratskim procedurama dok ispuštamo dah u karantinima na aerodromima koji nas označavaju kao ostali. Moji roditelji nisu bili ostali i ostali su tu. To su bila druga vremena, bile su druge vrijednosti... Što da kažem mojoj djeci - kojeg sam ja kalibra. Jesam li ih ja gurnula da u Evropi traže stanice znanja... Gurnula, nego što! Vjerovala sam da će Valter da odbrani Sarajevo. Na kraju se rečenica s kraja filma pokazala tačnom. Valter je ovaj grad! izgovara njemački oficir. Možemo li biti mi taj Valter, taj odbranjivi grad! Taj nepokoreni grad! Ta nepokorena misao. Samo se pitam.
‘Ajde, za početak, da manje dijelimo lekcije. ‘Ajde da šetamo kao u ljetnje večeri... kroz topli zrak i miris soli. Djelotvono iscjeljuje besudni um. Klik je u sistemu. Tu gdje je problem tu je i rješenje. Šrafovi sistema, prekretnice, pampuri... Blokirati put, presjeći dovod otrovnog gasa... unutar sistema. Promjeniti, misliti nemislivo. Govoriti na glas o svim primjerima uništavanja i užasa koji se nalaze u tim dvorištima sistema... Otkačiti sve ono što smo do sada znali i čega smo se sjećali. Otkačiti užas. Otkačiti dijeljenje lekcija i savjeta i šetati nenasilno zajedno, lagano temeljno. Otkačiti predloge čvrstih ruku koje lupaju u sto. To je filozofija nasilja i sile. Rata i krvi. Ljudi mudri. Blagi i nenasilni zastupaju šetnju. Ja imam povjerenja da slijede mjeru i znaju svaki uzdah i iskru koja ne smije da pali vatru. Oni koji umiju da se osmijehnu na primjedbe, zle jezike, zlu namjeru u medijskim tekstovima, prozivkne i rijaliti od informacija. Prepoznaju da se treba oduprijeti toj tako traženoj užasnoj sili u sebi kojom treba udariti o sto da nas život zaboli. Ne dajmo se od naših prevariti. Mirno i nenasilno sa nadom u susret. Ima mnogo toga različitog što čini naš nesporni kvalitet. Bolje od onog što nosi značenje istosti, odvojenog samog i udaljenog. Onog osuđujućeg punog mržnje na svakom mjestu od propovjedaonice do mržnje u komentaru na društvenim mrežama. Ovo je prvi put, ovo se mi tek učimo.
Bonus video:
