Vozim se Sićevičkom klisurom prema Pirotu. Počinje da me obuzima divljenje. Najprije prema prirodi koja ovdje opet postaje surovo lijepa. Još na izlazu iz Niša u daljini sam nazreo gromadu Stare planine, ali sada je Nišava stiješnjena kamenim liticama, duboko zagrizla u kamen. Divim se i starorimskoj inženjerskom geniju. Naime, ovdje je prije skoro dvije hiljade godina probijen jedini kopneni put koji povezuje Rim i Carigrad, Okcident i Orijent: Via Militaris. Doduše, zvali su ga i Via Diagonalis i Via Singidunum. Kako god, rimski drum je bio taman toliko širok da može da primi šest legionara u širinu ili da se na njemu mimoiđu dvije zaprege.
Evropska unija, koja bi se mogla posmatrati kao neka vrsta nasljednice Rimskog carstva, ove putne pravce kroz balkanske klisure naziva Koridor 10. Balkanski izvođači radova grizu stijene velikim vilicama mašina i dinamitom. Ali to je druga tema.
U samom Pirotu nije se teško snaći. Grad je organizovan duž Nišave. Sa jedne strane, odmah kod centra, tvrđava Kale. Pirot se u starorimsko doba zvao Tures i još tada je imao svoje bedeme. Vizantijci su utvrđenje zvali Kvimedava, Dubrovčani ga već nazivaju Pirot, a Turci Šehirkej. Dok putopisci u turskim vjekovima nekada važnu tvrđavu opisuju kao zapuštenu, grad im se čini lijep.
Lijepa varoš bila i ostala
I meni se takvim čini. Čim uđete u centar imate utisak da je varoš živa. Na središnjem mjestu u gradu nalazi se - kako i dolikuje - hotel visoke kategorije Ana Lux Spa. Iz njegovog kafea na spratu kibicovanje centralnog trga uz kafu jedan je od užitaka za koje bi trebalo izdvojiti vrijeme. Za ljude manje sklone ovakvim opuštanjima u formalnijem ambijentu niz ležernijih kafea u pješačkoj zoni takođe nude predah uz piće.
Meni se najljepšim učinio kafe „Kutak“ sa baštom dostojnom domaćinskog voćnjaka. On se nalazi u Ulici Kirila i Metodija, nešto iza „Pazarske crkve“ kako Piroćani nazivaju lijepi Hram rođenja Hristovog. Graditelj, Andreja iz Velesa, ostavio je te 1834. Pirotu veoma lijep sakralni spomenik.
Produži li se desno prema Nišavi čeka vas glavna žila kucavica čaršije koja spaja dvije obale - Golem most. Prije nego ga pređete možete pogledom obuhvatiti obje obale: Pirotski kej! Uređen po najboljim estetskim pravilima za šetališta, na obje obale prema jugu, gdje ih posle nekoliko stotina metara spaja pješački most, sa drvoredima i kockom na pješačkoj stazi, klupicama, uređenim travnjacima ispod nasipa, ovaj Kej je sušta suprotnost zapuštenim obalama mnogih gradova u Srbiji. „Pirot na vodi“ je nešto na čemu bi ovom gradiću mogao pozavidjeti i Beograd.
Pijaca kao susret planine i kotline
Produžite li pravo čeka vas autobuska stanica, ali prije nje, po meni, jedna od glavnih atrakcija Pirota - njegova pijaca. Imao sam sreću te sam u subotnje jutro prije doručka pošao baš tamo. Ona neopisiva mješavina žamora, mirisa, boja, koja u pazarni dan pomiješa selo i grad, u Pirotu je još živa. Niz okolne planine, iz sela, u čaršiju stižu žuti kačkavalj i bijeli ovčiji sir, sve nijanse zasoljenosti kod mladih sireva - probao sam ih desetak - žive koke, svakoliko povrće. Domaće vino i rakija, vino od kupine - za poboljšanje krvne slike. A okolne pekare i kafanice prepune. Pazario sam dobro i kao što je red - otišao na burek. Nije bio loš, nećemo da zakeramo, nismo u Sarajevu.
Taj dio grada se zove Tijabara - čini mi se da u imenu prepoznajem „tihu baru“ koje čuva zrno sjećanja na vrijeme kada su močvare dopirale do pred grad.
Iza pijace je spomenik kapetanu Milutinu Karanoviću i njegovim saborcima koji su poginuli oslobađajući ovaj kraj od Turaka 1877. Dan njegove pogibije je ujedno i Dan Opštine Pirot.
Istorijska melanholija
Razmišljam kratko i o njemu, koji je sa 36 godina izgubio život, ali i o ćudima istorije. Pirot je bio pogranični grad oko kojega su se sa Vizantijcima i Bugarima tukli još Nemanjići. Njegova turska istorija puna je zanatskih zvukova iz čaršije, života u sedam mahala u kojima su prema turskim popisima muslimani činili većinu, ali su hrišćanske kuće uvijek bile prisutne u znatnom broju.
U 19. vijeku ovdje je živjela značajna bugarska zajednica. Trebalo bi se sjetiti nekih Piroćanaca kojih zbog istorijskog rivalstva nema u srpskim istorijskim udžbenicima. Tako je Božidar Zdravkov 30-ih godina prošlog vijeka postao gradonačelnik Plovdiva. A Spas Vacov, osnivač meteorologije i seizmologije u Bugarskoj, bio je u susjednoj državi direktor Direkcije za meteorologiju od njenog osnivanja 1890. do svoje smrti 1928. Tu je i Krstjo Kotev Krstev, prvi bugarski književni kritičar i profesionalni književni istoričar.
Tako da na licu ovog grada postoje nevidljive tačke, nečitka imena ispod rukopisa koji je ispisala novija istorija.
Galerija poslije pijace
Pomislim da ne bi bilo loše udahnuti malo moderne umjetnosti. Galerija Čedomir Krstić na centralnom mjestu u gradu nudi dobru priliku za to. Krstić je rođen u Pirotu u ljutom siromaštvu, a kada je 1988. umro u 65. godini života, bio je profesor Fakulteta likovnih umjetnosti u Beogradu i izuzetno cijenjen slikar. Ne samo da je pirotska Galerija nazvana po njemu, već unutar nje postoji i njegov legat sa stalnom izložbom.
Najduže sam se zadržao pred slikom „Kraj prozora“ koju je Krstić naslikao pet godina prije smrti. Ljepota te slike, njen ljupki, a melanholični francuski „šmek“ ponutkali su me da pogledam bolje i ostala platna tamnijih boja. Ovakvu galeriju nemaju ni veći gradovi.
Tigrova obala
Noćenje sam rezervisao na internetu. Nisam znao ništa o Pirotu ali sam pri izboru imao sreće. Zapao me je fin smještaj u kući koja se nalazi odmak iza Keja, usred Starog Tigrovog naselja. To naselje je sagrađeno po novobeogradskom receptu na nasutom močvarnom zemljištu. Ali na sreću Piroćanaca sovjetska arhitektura u jugoslovenskoj varijanti, docnije poznata kao „Novi brutalizam“ ovdje nije pustila korijen. Ovdašnji arhitekti su za uzor uzeli radnička naselja u engleskom Vembliju. Tako je nastala jedna od najljepših stambenih cjelina tadašnje Jugoslavije. Arhitekta Mihajlo Mitrović napravio je nacrt po nalogu moćne pirotske gumare Tigar. Ideju su direktor firme i njegov projektant dobili kada su vidjeli engleski način gradnje pri posjeti Londonu - „slijepljene“ jedna za drugu kuće poređane u niz su zbog zajedničkih zidova prepolovile troškove gradnje. Osim toga, Tigar je formirao stambenu zadrugu, koja je proizvodila ciglu i kreč, a njeni članovi su besplatno učestvovali u gradnji, što je dodatno snizilo troškove. Moj dvodnevni život u ovom naselju uvjerio me da „oronula nedovršenost“ kao najrasprostranjenija građevinska crta na Balkanu ne mora biti sudbina. Ovdje se živi po ljudskoj mjeri, bez buke, u sređenoj, oku ugodnoj i čistoj okolini. Čak se u kontejnerima ispred ulaza razdvaja plastika od ostalog smeća. Pirot je zbog Keja i ovog naselja porastao u mojim očima do uzorne srpske varoši.
Peglana kobaja
Pitao sam Petra, gazdu kuće u kojoj sam smješten, da li zna kod koga da kupim domaće proizvode. On je mirno odgovorio - kod mene. Onda je donio „peglanu kobasicu“, pirotski specijalitet. Pravi se od najboljih djelova ovčijeg, junećeg i kozijeg mesa, koje se ne obrađuje termički već se pegla staklenim flašama i suši na hladnom vetru. U Pirotu je prošlog januara sedmi put održan Sajam peglane kobasice. Šta da kažem, to je vrhunski proizvod za ljubitelje mezeta. A šta da se pije zu to? Pirotsko bijelo vino, koje Petar u malim količinama pravi za svoju dušu. E, to je tek bilo otkriće. Cvjetni miris i slatkasto-gorki trag na nepcu.
Petar je vojnio lice u penziji. Ima troje djece. Jedno u Kanadi, drugo u Francuskoj, treće u Britaniji. Najmlađe dijete, sin, visokokvalifikovani kuvar koji je na praksi bio u Sankt Peterburgu, Kelnu i Torontu, pokušavao je da nađe posao u gastronomskim objektima visoke klase, u Ponišavlju ali ga je odbijao neprofesionalni odnos. Sada se opet zaputio u Kanadu, tamo će se drugi ljudi radovati njegovim kreacijama.
Petar i njegova supruga Sonja koja radi kao medicinska sestra imaju posjed na selu u blizini Pirota. Tamo Petar pegla kobasice, njeguje vinograd, bere orahe i lješnike, pravi vino i rakiju. Skidam kapu njihovim vrijednim rukama.
Pirotske kafane
Za „Dukat“ kažu na internetu da je najbolji restoran u gradu. Petar nam kaže da je i onaj preko puta njega - Konak - isto tako dobar. A moja saputnica, inače krštena u Pirotu, dodaje da su joj preporučili „Kod Piroćanca“. Sjeli smo u Dukat, muzika sa radija, puna prostorija, neko bi rekao - zagušljivo. Ali to što je izašlo na sto je vjerovatno najbolje što možete dobiti u Srbiji. Vješalica punjena pirotskim kačkavaljem priređuje nepcima čistu sreću. Tu su i razna predjela od kojih valja izdvojiti pirotsku „ljutenicu“ koja nema nikakve veze sa podvrstom ajvara kao u ostatku svijeta. Riječ je o praziluku i suvoj ljutoj paprici, sve lepo iseckano i začinjeno.
I sjutradan, prije odlaska iz Pirota, upućujemo se na dužu šetnju izvan grada. Na periferiji se pojavljuje oronulost u čistoj formi. Neke stare domaćinske kuće zjape prazne, njihove fasade su ožiljci na licu grada. Ali u baštama im bezobrazno procvale krošnje.
Nišavska dolina za kraj
Iza pruge na kojoj pravi pravcati voz zastane pored naherene stanične kućice na kojoj piše „Božurat“ da bi poslije minut ili dva produžio dalje, prestaje Pirot. Restoran Nišavska dolina koji smo naciljali nalazi se na južnim prilazima gradu. Nekada je to bio vojni posjed sa tradicijom još iz obrenovićevskih vremena. Sada je to etno selo sa vrhunskom kuhinjom.
Etno selo izgleda dobro, restoran još bolje. Neću da smaram detaljima. Ipak, na zidu je pirotski ćilim koji, evo, već nekoliko vjekova predstavlja lokalnu osobenost - takvu šaru sam vidio samo još na ćilimima meksičkih indijanaca. Ovdje počinje područje beskrajnih pašnjaka na Staroj planini, na planini zvanoj Balkan. Zato je tu i vuna. I vještina prerade te vune u ćilime.
Za neke izraze na jelovniku u Pirotu će vam trebati prevodilac. Važno je da znate da je đubek vrsta sira, a da su plnjene šušpe - punjene paprike. Doduše, najslavniji Piroćanac današnjice - Srećko Šojić kao lik iz više humorističkih nepočinstava, a posljednja je „Bela lađa“ nije svojim višedecenijskim izmotavanjem baš približio pirotski govor širokim narodnim masama, već je samo utvrdio ionako klišeizovane predstave o ljudima iz ovog kraja.
Te predrasude, ako mene pitate, nemaju nikakve veze sa stvarnošću Pirota, samosvojne i lijepe čaršije sa vrijednim i gostoprimljivim ljudima.
A, da, na sto je stigla pirotska jagnjetina. Već po mirisu možete prepoznati razliku u odnosu na ravničarsku. Ovo će biti nešto, što se pamti.
Bonus video:
