Dimitrovgrad je u mojoj predstavi bio veći i nekako istorijski harizmatičniji nego što sam ga zatekao tog aprilskog dana. Simpatična i pospana glavna ulica koja sa jedne strane izvodi na put za Pirot, a sa druge vodi preko Nišave u drugu polovinu grada. Uska kotlina sa okolnim pobrđem podsjeća me na činjenicu da smo u srcu Balkana.
Šetamo kroz varoš koja ne broji ni 7000 duša. Ovdje je svaki drugi po popisu Bugarin, a tek svaki četvrti Srbin, dok se ostatak dijeli na Jugoslovene - pretpostavljam ljude iz tzv. “mješovitih brakova” ili južnoslovenske idealiste, neopredijeljene, kao i na nekolicinu njih koje je ovamo nanijela skitalačka sudbina kao tri Slovenca ili jednog Rusa. Dvojezičnost je živopisna. Na svim javnim ustanovama su dvije vrste ćirilice - srpska i bugarska. Bilo mi je zabavno pročitati Đinđićevo ime na bugarskom.
Dvojezična zajednica
Samo ravnoprani građani su - lojalni građani. Inače, u srpsko-bugarskoj istoriji u vrijeme definisanja nacija preovladavala je modifikovana krilatica Vestfalijskog mira - cuius regio, eius religio. Pošto su oba nacionalana projekta, srpski i bugarski bili pravoslavni, onda se razgraničenje nije sprovodilo po principu čija je vlast, toga je i vjera, već - čija je vlast, toga je i nacija.
Postoje etnolozi koji u sličnosti hrane, običaja, muzke, mentaliteta i dijalekata na prostoru između Južnog Pomoravlja na zapadu, do Strumice i Bregalnice na jugu, pa sve do Vidina na sjeveru i Sofije na istoku uzimaju kao siguran znak da je ta oblast naseljena istim narodom - Šopima. Ovo bi značilo da je Šopluk danas podijeljen na tri zemlje, pa su Šopi postali i Srbi i Bugari i Makedonci. U principu vrlo bliska etnička supstanca razdvojena je ekskluzivističkim skalpelom nacionalnih država.
Od Carskog bunara do Caribroda
U istoriji je Dimitrovgrad mijenjao nazive i gospodare. Sulejman Veličanstveni, najveći osmanski državnik, ostavio je zapis da je konačio ovdje početkom 16. vijeka. Mjesto je u svom dnevniku nazvao Tekvur Binari - Carski bunar. Dimitrovgrad su u narednim vjekovima putopisci nazivali Carski brod - brodom se tada zvalo mjesto za prelazak rijeke - i napokon Caribrod. Bilo je to odmorište na Carskom drumu koji je još u rimska vremena spajao istočni i zapadni dio carstva.
Za otprilike sat vremena šetnje čovjek vidi gotovo sve što treba vidjeti. Nekoliko kafea i kafana u Balkanskoj ulici. Na ulici možete kupiti med, ajvar, ljutenicu, rakiju, vijence suvih paprika. Prodavačica kaže da su ljute, ali ako ih isperete u vodi sa sodom bikarbonom biće samo pikantne. Mjesto nije prepolovljeno samo uskom Nišavom već i željezničkom prugom koja povezuje Srbiju i Bugarsku. Ima nečega sablasnog u kloparanju teretnih kompozicija kada ih vuku zarđale lokomotive kroz inače tihu varoš.
“Beton protiv melanholije”
Betonski stubovi Kulturnog centra podsjetili su me na stih Hajnera Milera o Sofiji - Beton protiv melanholije. Multifunkcionalnost podsjeća na epohu bugarskih čitališta u kojima su objedinjavani pozorište, biblioteka, a tu su se održavali i kursevi jezika, muzički i plesni tečajevi. Pročitao sam u hronikama grada da je “Čitalište Hristo Botev” sa pozorištem u njemu osnovano 1888. Hristo Botev je bio bugarski pjesnik i revolucionar koji je poginuo kao predvodnik čete ustanika u borbi protiv Turaka 1876. Posle Berlinskog kongresa Caribrod je pripao oslobođenoj Bugarskoj u čijem će sastavu biti sve do 1919. Dio pirotskih Bugara se posle Berlinskog kongresa preselio ovamo jer Pirot ulazi u sastav Kraljevine Srbije. Caribrod tek posle Prvog svjetskog rata prelazi pod ingerenciju Karađorđevića. I ta promjena izaziva seobe nekih ljudi i - knjiga. Svi naslovi iz lokalne biblioteke izmješteni su u Sofiju gdje se formira Caribrodsko izbjegličko čitalište. Kada se bugarska fašistička vlast opet dokopala Caribroda obnovljen je rad čitališta, ali već posle rata u novoj Jugoslaviji sve postaje Centar za kulturu.
Šta pamte a šta zaboravljaju?
Ipak, najpoznatije carobrodsko ime je Zlatan Dudov, čovjek koji je 20-ih godina studirao arhitekturu u Berlinu, da bi ga poznanstvo sa Fricom Langom, a kasnije i sa Brehtom i Ajzenštajnom okrenulo glumi, filmskoj režiji, pisanju pozorišnih komada. Njegov značaj za razvoj lijeve filmske estetike je ogroman. Nakon niza tvrdih dokumentaraca o radničkim patnjama, bježi od Hitlera preko Francuske do Švajcarske. Posle rata se vratio u Istočnu Njemačku gdje je ostao do smrti kao poznati pozorišni i filmski režiser. Sahranjen je 1963. u Berlinu. Uzalud ćete po caribrodskoj varoši tražiti njegovu ulicu. Nema je. Kao ni njegove rodne kuće.
Ispred opštinske zgrade nalazi se bista Vasila Levskog, koga Bugari s poštovanjem zovu “Apostol slobode”, a od milošte Đakonče. On je u Beogradu bio od 1860. kao član Bugarske legije. Ta dobrovoljačka formacija brojala 600 ljudi, njegovala je revolucionarno-oslobodilački duh i imala podršku vlade Kneževine Srbije. Bugarska legija se posle sukoba na Čukur česmi učestvovala u borbama protiv turskog garnizona na srpskoj strani. Srbija je posle morala pod diplomatskim pritiskom raspustiti Bugarsku legiju. Vasil Levski je nastavio sa borbom u Bugarskoj, turske vlasti su ga uhvatile i pogubile 1873. On je pripadao vremenu kada su Srbi i Bugari bili na istoj strani.
A meni je vrijeme da se od istorije odmorim uz kafu. Međutim od istorije se jedva možete izbaviti u gradu koji se po odluci lokalnih vlasti zove i Dimitrovgrad i Caribrod, jer je jedan referendum o vraćanju starog imena - propao. Tako je još u upotrebi uglavnom ime Dimitrovgrad.
U jeku sukoba sa Staljinom, 1951, u Titovoj Jugoslaviji pogranični gradić Caribrod dobija na strateškom značaju. Iza njega na bugarskoj teritoriji gomilaju se trupe Varšavskog ugovora. Prvi premijer socijalističke Bugarske Georgi Dimitrov je umro 1949. On je sa Titom namjeravao da pravi Balkansku federaciju. Staljin ga je disciplinovao. Tita nije. Ali jugoslovenske vlasti žele da nađu kopču sa starim drugarima iz revolucionarne borbe i kazamata. I da pridobiju lokalno stanovništvo. Tako je Caribrod postao Dimitrovgrad.
Bluz za Ljubicu
Ovdje, na kafi u Dimitrovgradu, razmišljam kakva bi država bila Balkanska federacija - Broz kao predsjednik, a Dimitrov kao premijer - a onda naprosto moram da pomislim na Ljubicu Ivošević.
Na šta li je ona mislila otvarajući prozor na trećem spratu tog 27. maja 1933? Bila je subota. U to doba godine proljeće čak i u Moskvi, čak i u sanatorijumima za duševne bolesti, zna da pomiluje sunčevim zrakom. Bješe li sunčano? Ljubici će uskoro biti svejedno. Ona će zakoračiti kroz prozor. Posle manje od dvije sekunde biće mrtva. Njen muž Georgi Dimitrov vijest će dobiti u zatvoru u Lajpcigu. Tamo su ga još početkom godine nacisti lažno optužili za podmetanje požara u Rajhstagu. Njegova smjela odbrana mu je donijela svjetsku slavu.
Ljubica neće dočekati njegovo oslobađanje te njegov vratolomni uspon hijerarhijom Kominterne. U trenutku samoubistva srpska krojačka radnica, pjesnikinja i revolucionarka iz okoline Rače imala je 52 godine.
Sa Dimitrovim se znala tri decenije, 27 godina je pored svog nosila i njegovo prezime. Možda je Dimitrov zato bio pobornik Balkanske federacije, njegova lična bračna federacija je u nemogućim uslovima ilegalne borbe funkcionisala jako dugo.
Po Ljubičinom mužu, inače rođenom u Kovačevcima kod Pernika, osamdesetak kilometara od Caribroda, zvaće se čak tri grada. Jedan u Rusiji u Uljanovskoj oblasti, drugi u Bugarskoj na Marici, a treći u Srbiji, tu gdje pijem kafu na granici i čudim se tome kolike se istorijske silnice presijecaju u ovako malom mjestu. Po Ljubici će se zvati tek jedna ulica na Ceraku u Beogradu.
Žalosna vrba nad Nišavom
Volio bih da Dimitrovgrad pamtim po nečemu što neće biti teška istorijska građa. Sa mosta silazim na krajičak rječne ade iznad kojeg se raskrošnjila velika žalosna vrba. I to mjesto, poznato vjerovatno samo pecarošima ili zaljubljenim parovima, zaslužilo je da uđe u ovu priču.
Ne želim da grad pamtim po trošnim fasadama koje svjedoče o nekadašnjem relativnom blagostanju i dugom osipanju značaja. Valjda je to sudbina pograničnih naseobina. Možda autoput koji probijaju iznad grada donese mrvicu izgubljenog značaja. Ili tu varoš još više skrajne.
Kako god, odlazimo na ručak u obližnje selo Lukavicu. Etno restoran “Kapica” je preporuka oko koje su se složili i prodavci paprika i radnik na pumpi i anonimni fanovi na internetu. Prošli smo kroz veoma klasično selo, put se penjao uz brdo. Iza jedne krivine je pred nama iskrsnuo gastronomski raj. Doduše, jedva smo našli mjesto jer je navala bugarskih tranzitnih turista velika, ali - isplatilo se. Sve što je izašlo na sto govorilo je da se u ovim krajevima ozbiljno dobro jede.
Ipak, posebno me fascinirala šopska salata. Sjedim tu i gledam to brdo rendanog sira na svježem povrću, u epicentru Šopluka koji ne postoji na geografskim kartama, nema ga na etničkim mapama, nije čak ni planiran kao evropski pogranični region. Ali, vjerujte mi, postoji kao osjećanje svijeta. I kao ime moje omiljene salate.
Bonus video:
