Kupili smo dnevnu kartu koja ovde košta 12 eura po glavi i sjeli u prvi tramvaj koji nas je vozio unaokolo. Bila je to linija broj 19 koja počinje kod Željezničke stanice Sloterdajk, gdje smo odsjeli u vagonu preuređenom u hostel, a završava ko zna gdje. Našli smo se u nepoznatom dijelu grada. Na škrtom majskom suncu nizala su se geometrijski definisana pročelja zgrada od fasadne cigle. Ovakav bolno savršen poredak travnjaka i zgrada poznavao sam iz Njemačke. Samo što je holandski smisao za prostorni red očito još izraženiji. Već se iznad ulice nazirao most sa autoputnim izolacionim pločama. Sišli smo i prešli ulicu da sačekamo isti tramvaj u drugom smjeru.
Slučajni susret
Za pet minuta je stigao isti tramvaj - upravo ono vozilo iz kojeg smo izašli. Prepozano sam ga po vozaču, razgovorljivom čovjeku srednjih godina. Na holandskom je petnaestak minuta, koliko smo se vozili ovamo, zabavljao jednu stariju gospođu i njenog psića. Oboje - skoro da htjedoh reći sve troje - su se smijali. Ovakvih šofera i putnika fali nam na Balkanu, pomislio sam.
Čim smo opet ušli u njegov tramvaj, vozač me je pogledao i rekao na bosanskoj verziji zajedničkog jezika: „Mogli ste produžit` još jednu stan`cu, svakako se okrećem“.
I tako uđemo u razgovor sa bosanskim vozačem tramvaja u Amsterdamu. Zove se Narcis. Po profesiji je istoričar. U Holandiji je, kaže, otkako je Karadžić počeo praviti Republiku Srpsku pa su njegovi morali bježati. Tramvaj vozi pola radnog vremena, nije loše plaćeno, a stalno je sa ljudima.
U drugoj polovini radnog vremena on je turistički vodič, naročito za jednu veselu grupu Bosanki sa Zapada. On im je prije izvjesnog vremena na višednevnim putovanjima objasnio istoriju Praga i Beograda.
Narcisov Amsterdam
Amsterdam je nastao - kao što ime kaže - kao naselje iza brane na rijeci Amstel. Ribarsko selo, prvi put spomenuto 1250. imalo je i rimsku predistoriju, ali o njoj u močvarnom kraju nije sačuvano dovoljno tragova. Narcis nam, vozeći tramvaj, priča o vjekovima koji su skromnom ribarskom naselju iza nasipa namijenila svjetski značaj. Naš vodič nas pita znamo li šta znače tri krstića na crnoj traci crveno-crne zastave Amsterdama. To, sa sigurnošću, niko ne može reći, kažu hronike. Ali Narcis zna odgovor, njegovo tumačenje se oslanja na lokalnu legendu: „Tri stvari mogu da budu i sjajne i pogubne za čovjeka. Ne znate koje? Prva je voda. Vidite da je Amsterdam na vodi. I stoljećima je kroti“.
Kao naručen u scenariju stiže prizor jednog amsterdamskog kanala. Nivo vode je iznad nivoa kuća iza nasipa. Šta ako neki nasip popusti? Narcis se osmjehuje i kaže: “Onda plivaj, burazeru“!
Drugi krstić Narcis povezuje sa vatrom, koja jeste izvor energije, ali je nekoliko puta u velikim požarima harala gradom ostavljajući zgarišta. Treći krstić je - zlato. Ono je i blagoslov i prokletstvo grada.
Priča mi se dopada. Amsterdam se obogatio trgovinom, dovlačeći traženu robu iz prekomorskih kolonija, a potom trgujući novcem, kao finansijska metropola. Naposlijetku su brusionice dijamanata postale ekonomski motor.
Simboli grada
Doduše, od 1947. u gradskom grbu je po volji holandske kraljice Vilhelmine upisano „Heldhaftig, Vastberaden, Barmhartig“ (junački, odlučno, milosrdno) što bi trebalo da podsjeća na one Holanđane koji su u Amsterdamu pružali tihi ili otvoreni otpor nacističkoj okupaciji.
Naravno, postoji i ona druga strana priče koja se iz pristojnosti ili stida izostavlja. Saradnja sa nacističkim okupatorima je bila svakodnevna, holandski dobrovoljci su na Istočnom frontu u velikom broju ubijali i umirali za Hitlera, a čak su i neki građani jevrejskog porijekla sarađivali sa okupacionim vlastima. Primjer je otac holandskog pisca Harija Muliša, koji je izbjegao logor evidentirajući u banci opljačkanu jevrejsku imovinu. Poslije rata je zbog toga odležao tri godine u zatvoru. On je Hariju Mulišu ostavio moralnu dilemu u nasljeđe, čija dramatičnost je vjerovatno, uz književni dar, napravila od njega najvećeg holandskog pisca. „Otkriće neba“ iz 1992. je, sjećam se, bio pravi svjetski hit.
Muliš je dobar primjer holandske estetike - ona spaja eksperimentalni duh, humor i mnogo internacionalniji smisao za lijepo nego što je to slučaj sa većim zemljama. Moja saputnica ima precizan pogled za izloge butika. Propješačio sam sa njom i sve spratove ekskluzivne robne kuće Magna Plaza, koja radi sedam dana u nedjelji do deset naveče, a prvorazredni je spomenik kulture, izgrađen 1895. u neogotičkom i neorenesansnom stilu. Meni je posle tog iskustva jasno da Holanđani imaju izuzetno svjež tekstilni dizajn, finu sklonost ka bojama iz sunčanijih predjela.
Bog, dakle priroda
Grad se ne može shvatiti bez jevrejskog doseljavanja posle progona iz Španije, a potom iz Poljske. Moja omiljena duhovna tačka hodočašća bio je spomenik filozofu Baruhu Spinozi. Oduvijek mi se sviđala njegova nepopustljivost - nije mario za većinsko mišljenje jevrejske zajednice koja ga je anatemisala i isključila 1656. On je rođen u Amsterdamu, ali su njegovi doselili iz Portugala. „Naređujemo vam da niko s njim ne progovori ni usmeno ni pismeno, da niko ne boravi s njim pod istim krovom ili četiri lakta bliže od njega, da niko ne čita spis koji je on sastavio…“
Čime je Spinoza naljutio savremenike, i Jevreje i sve ostale? Svojim izjednačavanjem Boga i prirode. Nije smatrao Bibliju i Talmud nepogrešivim izvorima istine. Zato su ga u istoriji čovječanstva voljeli kao Hajne ili Niče ili mrzjeli, kao Karl Šmit. On je ostao nezavisan, brusio je stakla - kažu da je bio precizan i vrstan optičar jednako kao i filozof. Njegovo ime pamtimo, a tama vjekova je progutala sva imena njegovih savremenika koji ga nisu razumjeli. Hajnrih Hajne je zapisao: Svi naši današnji filozofi, možda i ne znajući, gledaju kroz naočare koje je napravio Baruh Spinoza“.
A nigdje nisam našao opjevanu sudbinu Baruha Spinoze kao u našeg velikog pjesnika Skendera Kulenovića. Peti sonet o velikom filozofu Skender završava ovako:
Neka. Ja sam kamen što svom mjestu pada, bez straha, bez žala, bez tlapnje, bez jada.
Zlatni vijek
Amsterdam ne bi bio to što jeste bez Holandske istočnoindijske kompanije, koja je 1602. postala prva multinaciona kompanija i najveće trgovinsko društvo 17. i 18. vijeka. U dva vijeka postojanja prevezla je desetak miliona ljudi na 4.700 brodova interkontinentalnim vodenim putevima, slijedeći začin, svilu dijamante i sve za čim je ambiciozni evropski kontinent žudio.
Šetajući Amsterdamom zaista ne možete pobjeći od istorije. Tu je i dokaz da su Holanđani, pošavši odavde, osnovali Njujork.
Zlato tog vijeka naročito je vidljivo sa vode. Jednosatna vožnja vodenim putevima Amsterdama naprosto promijeni perspektivu. Ovako su viđali grad trgovci i mornari koji su razvozili robu po magacinima ili isplovljavali na naporne, nekad pogubne prekookenaske plovidbe. Tri najveća prstena kanala kroz grad se zovu Gospodinov, Carev i Prinčev kanal - sve to nam je fino objasnio Narcis: „Gospod je iznad cara, a car iznad princa. Hijerarhija u strukturi grada“.
Muzej prirodnih nauka, recimo, izgleda kao veličanstveni nasukani brod. A stotine brodića usidrenih uz obale kanala nekada su bile alternativni vidovi življenja u liberalnom velegradu. Sada neki od njih dostižu astronomsku cijenu na tržištu nekretnina - mada je „nekretnina“ sigurno pogrešan izraz za davno usidrenu barku.
Turistička najezda
U Amsterdamu možete i da šetate skoro beskonačno, obalom nekog od 165 kanala, posmatrajući blago nagnute kuće uskih fasada - jer se porez plaćao po širini izlaska na kanal. A zbog uskih pročelja namještaj se dizao čekrkom preko krova. Zbog toga su zgrade naherene - da bi se nameštaj dizao uz fasadu. Možete po cijenu teškog umora obilaziti skoro 1.300 mostova. Jedina opasnost koja vas pri tome vreba jeste gusti biciklistički saobraćaj. Dakle, ako dolazite iz zemlje gdje je biciklistička staza misaona imenica - oprezno i polako.
Radili smo sve što turisti inače rade, upadali u klasične klopke, kada mrtvi umorni natprosječno plaćate ispodprosečnu hranu jer ste gladni i želite da odmorite noge u nekom od bezbrojnih restorančića. Mogu se posjetiti muzeji u koje su dovukli najčuvenije slike Van Goga ili Rembranta, može se posjetiti Kuća Ane Frank, ali za sve to vam je potrebno više dana i više strpljenja. Van Gogovi suncokreti ionako krase magnete na svakom ćošku.
Amsterdam je poput Pariza i Rima skupo zadovoljstvo. Stotinjak jezika i turisti koji nadiru sa svih strana, kopnom i vodom, od predivnog gradskog jezgra prave klaustrofobični mravinjak. Iz više stotina kafanica dopire oštar i aromatičan vonj marihuane. Lake droge se konzumiraju u kofišopovima. Ali samo rijetki ne izgledaju kao muške krčme u kojima se testosteronska braća odaju karasevdahu.
Listovi marihuane su oslikani na svim mogućim i nemogućim suvenirima, ali to ne znači da je ta supstanca zaista u čaju ili čokoladi koja se nudi.
Svakako je zanimljivo proći i kroz čuvenu četvtrt crvenih fenjera. Ona je, kako i dolikuje, smještena oko najstarije crkve u gradu. Tamo dame reklamiraju svoje obline u izlozima istorijskih kuća, nudeći to što nude po svim lukama svijeta. Amsterdam je ujedno i veliko središte gej kulture, pa po obližnjim radnjama ima svega i za svačiji ukus.
Turističku najezdu je sigurno izazvao i fakat da su prostitucija kao i konzumiranje lakih droga u Holandiji odavno dekriminalizovani. Ulazeći u Amsterdam, ulazite u panseksualizovani grad čijim ulicama provijava miris kanabisa.
Plutajuća ludnica
Grad je u svom početnom konceptu ustvari veoma smjelo zamišljen. Holanđani su pobadali drvene stubove u vodu. Dovozili su ih iz njemačkog Švarcvalda. Docnije su stubovi bili od trajnijih materijala.
Pijesak od prokopavanja kanala služio je za pravljenje ostrva. Na jednom od tih ostrva je Glavna željeznička stanica koja je nikla usred zaliva.
Ali taj već bivši zaliv jer je odvojen nasipima od mora, još nije kraj amsterdamske ambicije da otima od vode i gradi na pijesku. Otišli smo po Narcisovoj preporuci i u potpuno novo naselje nazvano po zalivu Ij - Narcis ga je izgovorio kao „aj“, napomenuvši da je to na engleskom oko, a ta ostrva su kao oči u vodi. Smjela arhitektura, mnogo avangardnija nego u konzervativnijim gradovima kontinenta, tačno na ivici između lijepog i strašnog. Na kraju takvog naselja u suton uočio sam ogromnu lopatu pobodenu u pijesak. To je bio najljepši spomenik koji sam vidio u Amsterdamu.
Volio bih da to kažem Narcisu, ali on se, pošto nam je mahnuo iz tramvaja broj 19, još prvog dana naše posjete izgubio u sumračnoj izmaglici čarobnog i morbidnog grada.
Bonus video:
