Predugo je trajalo suđenje za državni udar. Kad je presuđeno kako je presuđeno, poštenije bi bilo da su odmah podijelili kazne i poštedjeli cjelokupno društvo potpunog ludila od suđenja. Umjesto konkretnih dokaza i opasnih agenata i onih koji zamisli sprovode, gledali smo sve gole amatere, suludnjake i ubačene elemente. I domaće, i strane, i slučajne aktere i političare.
Na nos je svima izašlo suđenje, ali tek finale je pokazalo koliko je atrofiralo stanovništvo, koliko nikoga više ništa ne zanima, i pokazalo se da je moguće da „državni udar“ kao tema nikog ne zanima. Sve do izricanja presude, odnosno do kazni. Jer, DPS odnosno vlast uspijeva da učini nezamislivo, da se od pro-srpskih jurišnika na Dubrovnik transformišu u najveće mirotvorce, da obriju brke i da od rusofila postanu zakleti zapadnjaci, da od progonitelja liberala postanu stari-liberali, a evo sad su uspjeli da svima koji iz političkih ili ličnih razloga ne simpatišu Mandića i Kneževića, da tim ljudima njih postave kao ljude koji će pobrati simpatije.
Crna Gora, stara šizofrenija. Sa sve kaznom od pet godina zatvora, jer, Milo vlada trideset godina, iz te perspektive, pet godina je ništa. Sitnica. Možda za Miška Vukovića i Milana Roćena, staru gardu, ili Peđu Bulatovića, staru gardu „opozicije“. Jedna od najvećih misterija na svijetu od nedavno je pitanje: kako su došli do tih pet godina?
Kako to da država koja je stara hiljadu godina kazni za državni udar dva političara svega po pet godina? Što ćemo kad za pet godina Mandić i Knežević izađu, možda opet srede neke praćke pa krenu na parlament?
Možda će neko zamjeriti neozbiljnom tonu kojim odiše ovaj tekst, ali kako drugačije posmatrati Crnu Goru nakon svih ovih godina koje nam serviraju političari opšte prakse osim kao zemlju ludoriju u kojoj je sve moguće? Narod će sve progutati, ništa više nikog ne može iznenaditi.
Ali izjava Milana Kneževića da će se braniti, da će uzvratiti i da se neće predati je značajna na sasvim drugom nivou od toga da to izgovara Milan Knežević. Ako zanemarimo godinu u kojoj se odvija „državni udar“, sve se čini da se Crna Gora vraća u vrijeme prije Svetoga Petra Cetinskog. Ubacili smo u rikverc, iako smo ušli u Nato, iako navodno stremimo „EU“, dešavanja oko državnog udara ukazuju da se više vjeruje u osvetu kao vrhunac ličnog dejstva, nego sudu. I tu je kamen spoticanja koji visi Crnoj Gori oko vrata.
Jedan čovjek se pita za sve, jedan čovjek kormilari državom i svim institucijama, džaba EU, džaba Nato, džaba parlament, biće kako jedan čovjek kaže. Možda je ključ „pet godina“ upravo u tom jednom čovjeku, možda je izgovorio tih „daj pet godina“ kao čiča u Ko to tamo peva kad kaže „Daj pet karata!“. Sve je moguće ovih dana u Montenegru.
Bonus video:
