Te noći sam na trenutke zaboravljao gdje sam. A bio sam u drugom po veličini njemačkom gradu, jednoj od najvećih svjetskih lučkih metropola - Hamburgu. Nalazio sam se u veličanstvenoj zgradi koja je poznata pod nazivom Elbphilharmonie, a ovdje je od milja zovu „Elfi“. Da bih dospio u Malu salu ove koncertne dvorane morao sam se popeti pokretnim stepenicama dugim 80 metara na platformu koja je bila četrdesetak metara iznad reke koju slovenski narodi uglavnom zovu Laba, Njemci Elbe - pa otuda i Elbska filharmonija - a vjerovatno su je krstili stari Kelti jer i u slovenskom i u germanskom nazivu provejava sjenka prastare riječi koja znači „bijela voda“.
Očijukanje klavira i saza
Ali sada sam tu, u koncertnoj Sali obloženoj hrastovinom iz doline Loare. Mnogo prije dolaska u grad uzeo sam karte za koncert koji je puno obećavao - na skoro skandinavskom sjeveru Njemačke zbivala se neka vrsta muzičke sinteze orijentalnog i zapadnog zvuka.
Iz prvog reda vidim set bubnjeva i svih mogućih i nemogućih udaraljki, klavir i - dva saza. Prepričavati dodir sa čarolijom muzike jeste isto kao i pokušavati da opišeš noć punu ljubavi. Riječi su uvijek predaleko od doživljaja. Ipak, rizikovaću: Trio na čelu sa berlinskim Turčinom Tanerom Akjolom, majstorom orijentalnog instrumenta koji se zove baglama, ali je na balkanskom poluostrvu odomaćen naziv saz, stvorio je atmosferu između orijentalnog dvora i avangardno-klasične psihodelije. Sam Taner je višestruko obrazovan muzičar - u rodnoj Bursi se okušavao na sazu još u muzičkoj gimnaziji, da bi od 1996. studirao kompoziciju u Berlinu. Njegov zapadni avangardizam i duboki orijentalni korijeni jednako su važni. U temelju instrumentalnih dionica bilo je osjećanje koje ja poznajem još iz bosanskog djetinjstva, jedan neutoljivi žal koji se pretvara u ljepotu. U najpotresnijim trenucima večeri to je bio čisti dert.
Publika, sastavljena od muzički obrazovanog hamburškog građanstva i fanova turskog porijekla upila je poruku, pred pauzu je udaranje dlanom o dlan odavalo mnogo više od kurtoazije. Anadolska melanholija obojena evropskom eksperimentalnom interpretacijom je postala razumljiva nama koji smo se okupili da čujemo to čudo.
Magična sinteza
U drugom dijelu je na binu izašla zvijezda večeri Derja Jildrim. Mlada i ljupka dama koja je odrasla u Njemačkoj, pokazala je u zajedništvu sa klasičnim Ansamblom Rezonanc, svirajući saz i zvonko pjevajući turske, grčke i kurdske pjesme u modernim obradama da je dijete ovog milenijuma. Izreka koju netačno pripisuju Gustavu Maleru, a potiče od jednog francuskog socijaliste, u njenom je slučaju tačna: „Tradicija je davanje vatre u zavjet, a ne obožavanje pepela“. Tog muzičkog žara Derja ima u sebi na pretek.
Kada su na kraju koncerta Taner Akjol i Derja Jildrim na bisu zajedno odsvirali i otpjevali nekoliko pjesama euforija u publici je bila mjerljiva decibelima aplauza.
Razmišljao sam te noći o kulturnoj radoznalosti jednog sjevernog velegrada. Njemačka Fondacija Kerber naruči ovakvu „ludu“ sintezu niza violina, klavira, violončela sa sazom, vjerujući u ono što krajnja desnica nigdje u svijetu ne želi da prizna - da susret obogaćuje, da je drugo i drugačije šansa i ogledalo. I onda, na premijeri u Hamburgu, takva zamisao doživi trijumfalnu premijeru.
Mi, koji smo rođenjem na Balkanu, mnogo bliže sazu, trebalo bi da budemo taj most, ali on na ovom nivou za sada bolje funkcioniše mnogo sjevernije.
Visoko iznad vode
Vremena za razmišljanje imao sam na platformi zgrade Filharmonije. Zgrada je zamišljena prije 18 godina, počeli su je graditi prije desetak sa namjerom da košta 77 miliona eura. Na otvorenju, januara 2017. završni račun je bio više nego desetostruk - 866 miliona eura. To je od zgrade u zemlji koju bije glas poslovično korektnog planiranja i budžetske discipline - napravilo popriličan skandal.
No, pogled odozgo spada u stvari koje se ne smiju propustiti. Sa platforme koja je opasala zgradu možete vidjeti zašto je Hamburg postao to što jeste. Laba je široka kao norveški fjord, a sudeći po veličini prekookeanskih brodova koji pretovaraju kontejnere u luci, poprilično je duboka. Staro jezgro grada sa rijekom Alster pretvorenom u jezero, dokovi starog pristaništa koji su sada turistička atrakcija, i dekorativna fasadna cigla koja je izraz hamburškog ekspresionizma kao odgovora na puritanizam Bauhausa, sve to zajedno daje vam do znaja da ste došli u grad koji je svjestan svoje slave i veličine.
Elbska filharmonija je samo izraz te samosvijesti. Njena staklena konstrukcija podignuta na preuređenom podnožju ogromnog magacina, izgrađenog 1963. postala je simbol grada - kao Statua slobode za Njujork ili Opera za Sidnej. Jedni kažu da krovno staklo oponaša talase, drugi da se radi o jedrima ili ledenim bregovima, a ima i onih koji su spremni da se zakunu da je izgled pozajmljen od kristala kvarca. Trebalo bi pitati roditelje - ljude iz bazelskog arhitektonskog biroa Herzog & de Meuron.
Između Prokuplja i Prizrena
U Hamburgu sam bio i prije toga više puta. Jednom sam čak ostao poslom desetak dana. Ovaj put sam se ponašao kao turista. Otišli smo u staro pristanište gdje su dokovi pretvoreni u korzo za turiste sa nizom restorančića i izletničkih brodova, koji nude Hamburg na vodi. Treba spomenuti da su neki djelovi grada svjetska kulturna baština i da se ima šta vidjeti.
Moja saputnica i ja smo sjeli u restoran sa pogledom na rijeku. Nudio je kolač i kafu za pet eura, što je za hamburške prilike zaista povoljno. Konobar nam je prišao i na srpskom sa blagim albanskim akcentom oslovio nas vrlo ljubazno. Kaže da je iz Prizrena. Priča da je ranije često viđao Irineja kako ide na službu, dok je bio u Prizrenu. Bili su, kaže, komšije. Drugi konobar mu se smije preko ramena i dobacuje da je iz Prokuplja, njegov južnosrpski ovjerava taj iskaz.
A gazda restorana koji obećava argentinsko meso je negdje iz Šumadije.
Pričali smo o tome kako ide posao - kad je vrijeme lijepo ima prometa, ali kada pada kiša, onda oskudno. U sezoni je bolje, ali treba preživjeti i van sezone. Kažu da u Hamburgu ima „dosta naših“. Rastajemo se lijepo kao stari znanci.
Dokovi starog pristaništa se ustvari zovu „Landungsbrücken“ - Pristanišni mostovi. Moja saputnica, koja je za razliku od mene to mjesto videla prvi put, rekla je da je sve to podsjeća na „Docas“, na lisabonske dokove na rijeci Težo koja se malo dalje uliva u okean. I tamo smo bili zajedno. Ono što ona nije znala, a potvrđuje njenu intuiciju - u blizini tog mjesta se naselila najveća portugalska zajednica u Njemačkoj.
To je ljepota putovanja u društvu - gledanje udvoje obogati ono što vidite onim što ne vidite, ali vide saputničke oči.
Gusari Svetog Pavla
Smjestio sam se u kvartu Sankt Pauli - Sveti Pavle. Svako ko je makar neko vrijeme živio u Njemačkoj zna za dvije stvari o najčuvenijem dijelu Hamburga. Tu je bulevar Reperban u kojem je nekoliko ulica iznad stare luke smještena sva zabava za mornare koju oni nakon dugih boravaka na moru mogu poželjeti - uključujući puno alkohola i plaćeni seks. “Reep” u njemačkom pomorskom žargonu jeste oznaka za uže - skoro sve u ovoj četvrti ima veze sa plovidbom.
Taj kraj prolazi kroz transformaciju. Moderne i smjelo zamišljene luksuzne zgrade polako osvajaju oronule placeve, a javne kuće odavno su uspostavile aktivnu miroljubivu koegzistenciju sa fensi kafeima i alternativnim pozorištima.
Kako god, svako će u ovom kraju pronaći nešto za sebe - od skupih barova do sumnjivih krčmi.
Druga osobenost Sankt Paulija je istoimeni fudbalski klub. On nije pretjerano uspješan. Naprotiv. Dugo je lutao između regionalne i druge lige. Pet puta je uspijevao da se domogne Bundeslige, posljedni put prije desetak godina. Ispao je na kraju sezone, ali se ustalio među drugoligašima.
Ono što ide uz člansku kartu na kojoj piše FC St.Pauli, a takvih je trenutno 29.000, jeste i deklarisani kosmopolitski, ljevičarski stav. To je prvi njemački klub koji je uveo antirasistička i antiseksistička pravila. Navijački klubovi su se suprotstavili neonacističkim fanovima iz Rostoka, dolazilo je i do teških izgreda.
Mrtvačka glava sa kostima na zastavi kluba je simbol gusarskog duha, kod nas bi rekli hajdučije, pobune malih protiv velikih. Četvrt je oduvijek okupljala sve one koje buržoaski Hamburg nije htio. Procejnjuje da na ovaj klub, koji ni izdaleka nije uspješan kao veći gradski rival SV Hamburg, u Njemačkoj imaju jedanaest miliona simpatizera.
Moram da priznam, i ja sam jedan od njih.
FC St. Pauli nije fudbalski klub već pogled na svijet.
„Bube“ iz komšiluka
U gradu možete da sjedite na obali „Unutrašnjeg Alstera“, na nekoj od terasa ili restorana na vodi i da pijete skupi kapućino dok sunce zalazi nad jezerom i reprezentativnim građevinama. Možete šetati i preko mostova kojih je u Hamburgu, kažu, više nego u Veneciji.
Isto tako, možete uživati i na drugom mjestu, u kvartu zvanom „Šancenfirtel“, koji se nalazi u komšiluku Sankt Paulija. Tu je čuveni autonomni centar „Crvena flora“, bivše pozorište koje od 1989. drže zaposjednutim radikalni ljevičari koji su ga pretvorili u simbol poznat širom zemlje. Unaokolo je i niz alternativnih restorančića, piće je jeftinije, a publika mlađa. Na sjeveru Njemačke kontrasti su jasniji, ljudi direktniji. Bogataši su bogatiji, a proleteri proleterskiji.
U Sankt Pauliju se mogu pronaći adrese na kojima su početkom šezdesetih svirali Bitlsi. Vrijeme kada je Džon Lenon samo u gaćama izašao na Reperban, jer ga je vlasnik kluba zatekao u toaletu sa nekom djevojkom u vrijeme kada je trebalo da izađe na binu, pa ga je polio hladnom vodom, odavno je postalo dio istorije grada. Ili kada su Pol Makartni i Džon Lenon zamolili njemačkog fotografa Jirgena Folmera da im napravi frizuru kao što je njegova - „pečurku“. Tako je u Hamburgu nastao njihov imidž koji će biti dio svjetske slave. Nestašni Bitlsi su jednom, prije šezdesetak godina, morali napustiti grad i zemlju jer je Džordž Harison bio maloljetan, a Pol Makartni navodno podmetnuo neki požar. Hamburg je docnije uvidio kakve je bisere imao u svojoj četvrti crvenih fenjera pa im se odužio imenovanjem jednog trga na Reperbanu po njima: Beatles-Platz.
Šta još da kažem? Jeo sam izvrsnu ribu nadomak stadiona FC St. Paoli u maloj radnjici u kojoj je teško bilo naći mjesto. Poručio sam jedne večeri i nezaboravni hamburger u restorančiću brze hrane koji se zove Kventin - po filmskom režiseru Tarantinu. Na zidovima se može prepoznati poneki prizor iz Petparačkih priča. Jedna od teorija o nastanku tog naziva za američki sendvič sa mljevenim mesom kaže da su recept donijeli njemački iseljenici iz Hamburga. U decenijama masovne emigracije Hamburg je bio njemačka „Kapija ka svijetu“. Stoga je logično da u gradu postoji „Muzej iseljavanja“.
Sudeći po tome što sam pojeo u Kventinu, u hamburškom kvartu nazvanom po Svetom Pavlu, hamburger se poslije dugog lutanja svijetom konačno vratio kući.
Bonus video:
