Abu Dabi fond i navodna politika osnaživanja poljoprivredne proizvodnje, otvaranje novih radnih mjesta i zaustavljanje iseljavanja iz sela, samo su jedna od naših vječitih priča o tome kako bogati kradu od siromašnih (maestralno iskazana kroz Superhika, junaka stripa Alan Ford). U ovom slučaju nam je posebno zanimljiv način na koji su naši politički mudraci vidjeli mjere da se ostvare proklamovani ciljevi i obećanja.
Junak ove priče je osnovna škola u Dragovića Polju, koja je krajem osamdesetih imala bezmalo četiri stotine učenika. Danas ih je u svih devet razreda svega dvadeset i devet.
Ovakav podatak rječitije od svega kazuje šta se dogodilo sa crnogorskim selom, ali i u šta su se pretvorili naši gradovi; koliko je neujednačeno i neodrživo, strateški potpuno promašeno, očekivati od ministarskih „multipraktika“ da razmišljaju holistički. A strategija jedne države bi morala da bude sistemski uređena cjelina, sastavljena od elemenata koji stoje u međusobnom odnosu i hijerarhiji, koji svojim djelovanjem i žilavošću podstiču sistem da održivo funkcioniše.
Zato se grdno vara svako ko pomisli da Abu Dabi krediti nemaju veze sa školom u Dragovića Polju i mnogim njoj sličnim školama, već pustim ili na putu da opuste, po selima u čiju se budućnost naši „multipraktici“ zdušno zaklinju.
Da bi đaci ujutro stigli u školu u Dragovića Polju, potebno je da pješače više sati, za velikih kiša ili snijegova najčešće bez kišobrana, gumenih čizama ili kabanica. Njihovi roditelji jednostavno nemaju novca, a i navikli su da bez svega toga prežive. Kada se u proljeće izdigne sa stadima u planinu, đaci moraju iz škole da pješače po dvadeset i više kilometara do katuna. I da upet sjutra ujutro budu u školi.
Iako je i u ovu, kao i u mnoge druge seoske škole, Ministartsvo prosvjete ulagalo i opremalo je, takva ulaganja suštinski ne rješavaju probleme sela. Dovoljno je zamisliti šta bi za djecu u Dragovića Polju i za održanje ove škole značio, recimo, jedan ispravan kombi, koji je mogao biti kupljen od sredstava Abu Dabi fonda, samo da je bilo holističkog pristupa, a ne perja i besmislenih administrativnih pravila pred kojima se život krši i nestaje.
Ali, „kako u debelo uho zabosti nežnu reč“, kad je lakše da pobjednici tranzicije odnesu sve.
Najstrašnije je što većina ove djece živi u nepotpunim porodicama. Opterećene običnim ljudskim porocima, koji proizilaze iz nemaštine, ponosa i nemoći, porodice najčešće gube majke. One bježe glavom bez obzira ka gradovima, ostavljajući po strani stid, i prihvataju se bilo kakvog posla. Ostavljaju djecu na imanjima, ako je sreće sa još živim babama, u nadi da će ih barem s vremena na vrijeme gledati. A ne gledaju ih, jer novca nema ni za gledanje ni za putovanje, ni na selima, ni sa sve manje plaćenim „gradskim“ poslovima.
Pred slikom malog bića oko kojeg se porodica rasipa i nestaje, gotovo da zamire vjera u bilo kakvu pravdu i empatiju. Mnoga crnogorska djeca već žive kao u Dikensovim romanima iz devetnaestog vijeka, iako je otada društvo navodno napredovalo, a naše se zaklinje u državu pravde i jednakosti za sve. A država je kroz svoj obrazovni sistem i promišljene mjere tu upravo da pomogne onima koji nemaju iste šanse za pristup mogućnostima.
Heroji u životima ove djece su njihovi nastavnici i nastavnice. Kojima često govore “ti“, ne iz nepoštovanja, već iz bliskosti. To su nastavnice koje ponekad grle umjesto majki. Nastavnice i nastavnici koji „raspalim“ kombijem stiži i vraćaju se iz škole, po razrovanim lomivratima puteva. Pa se početnici prvo uplaše da živi neće gledati kuće, a potom prihvate da svi zajedno uz CD pjevaju i ne misle na krivine i provalije. Oni jedini mogu razumjeti kada im đak kaže: „Ti si, bogami, učiteljice, juče poslije škole povazdan ležala s nogama uz duvar, a ja s ocem rastovarao drva, pukla su mi leđa.“
Abu Dabi fondovi nisu jedini primjer u kojem su sredstva upumpavana u velike, najčešće trule sisteme. Mali poljoprivredni proizvođači u našim selima iz kojih čak i majke bježe, teško da znaju da napišu valjane projekte i savladaju duge i skupe formalne zahtjeve. O tome je lijepo i mudro govorio predsjednik Unije stočara Milko Živković u „Reflektoru“. I objasnio koliko bi poljoprivreda, selo, pa i djeca, dobili da je hiljadu mladih i održivih domaćinstava dobilo po pedest hiljada bespovratnih sredstava, a ne se pomagao uvoznički lobi, djelatnosti koje nisu poljoprivreda i Potemkinova sela mrtvih „poljoprivrednih“ farmi.
Ko zna koliko još može raditi škola u Dragovića Polju. Ipak je jasno da bi i ona i sve druge seoske škole imale šansu da opstane kada ova zemlja „trčala na kraće i manje rizične staze“ i kada ne bi ulijetala u zaduživanja od kojih koristi imaju samo najbogatiji. Neće naše disbalanse riješiti ni izgradnja parčeta autoputa, ni megamarketima stimulisani uvoz koji proizvodi ogromne i neizlječive štete po zajednicu. Od njih koristi imaju samo najbogatiji.
Uostalom, i mega-lanci su već izmijenili pejzaže naših gradova, ukinuli okretne male biznise, radna mjesta i pijace, zatrili poljoprivredu i opustošili seoske škole. A kad i oni upadnu u probleme (a hoće, jer je ovaj svijet odveć međuzavisan i nepredvidljiv), u našim će gradovima ostati pustoš. I mnogo će nam više kredita biti potrebno da ispravimo greške koje je jedan ministar pokušavao da pokrije perjem.
Bonus video:
