Svakog jutra kretali smo drugim sokakom od smještaja koji se ugnijezdio iznad trga Reštauradoreš. Uličice su znale da nas zavedu bijelim zidovima preko kojih je bujalo ljubičasto cvijeće ili da se naglo završe strmim osunčanim stepenicama na kojima raste za nas bezimeno zimzeleno drvo. Ono bi čitavom prizoru dalo gotovo nadrealnu boju. Druge ulice bi se iza oštrog zavoja pretvorile u tobogane koji streme ka reci, ka Lažnom moru, kako debeli Težo na ušću u okean znaju od milja nazvati stanovnici glavnog portugalskog grada.
Lisabonski titoista
Ovaj put smo pošli uličicom u kojoj je bilo tek nekoliko pospanih radnji. Vidjelo se da na kraju savija udesno na Avenida da Liberdade, aveniji koja svjedoči o epohama uspjeha i slave. Zastali smo pred tablom sa imenom ulice. Travessa do fala-só.
Čuo sam kako nam se neko obraća na engleskom: “Znate li šta ovo ime znači?”
Iza nas je bio sijed, žilav čovjek, neobičnih zeleno-plavih očiju. Njegovo naborano lice je na gotovo apsurdan način protivrječilo vitalnoj energiji kojom je zračila njegova ukupna pojava.
Nismo znali. Počeo je, nepozvan, da tumači. Ispalo je da je to Sokak čovjeka koji priča sa sobom.
U jednom trenutku je Erih, tako nam se predstavio, bez upozorenja nastavio da priča na srpskom.
“Ja san kupi-o stan u Bograd”, rekao je. Svi smo prsnuli u smijeh. Erihova životna priča se poklapa sa evropskim i balkanskim lomovima posljednjih sedamdesetak godina. Rođen je u jevrejskoj porodici u Kelnu uoči II svjetskog rata. Porodica bježi od nacista najprije u Francusku, pa u Švajcarsku. Poslije rata studira na Sorboni i upoznaje vodeće ljevičare tog vremena. “Mislili smo da je socijalstička zemlja koja proizvodi više od jedne paste za zube već upala u konzumerističku zamku”, priča nam Erik o svojim tvrdim mladalačkim stavovima. S vremenom je u Parizu postao titoista. Redovno je odlazio u Jugoslaviju. Kada se zemlja raspala okrivio je za to balkanske glupane i zapadne moćnike. Iz protesta je 1999. otišao da živi u Beograd, tamo je na Vračaru od ušteđevine kupio stan. Sada živi između Pariza, Beograda i Lisabona. Kada mu nedostaje srpska riječ ubaci poneku na njemačkom, čak je izgovorio nekoliko njemačkih rečenica. Odbio je moj predlog da razgovor nastavimo na njemačkom. “Nije to više moj jezik”. A jedino njega govori bez akcenta.
Tu smo se rastali od Eriha.
Jutro je bilo puno blještavila i sjenki. Lisabon, grad koji su osnovali još Feničani, donoseći ovamo kedrovo drvo iz libanskih gora, ono isto drvo za koje Biblija kaže da ga je posadio lično Gospod, počinje da se budi. Mirisima peciva i vrele prašine, zvucima jezika u kojima šišti jedno meko “š”, zvrndanjem tramvaja.
Razmišljam o tome kako je onaj sokak ustvari Erihova ulica - on svoj život može da ispriča još jedino sebi. Ili - ako to slučaj namesti - ljudima rođenim u gradu koji je on izabrao kao posljednji azil za sebe, titoističkog odmetnika od zapadnog kapitalizma.
Ali balkanska istorijska melanholija je kratkog daha kada si u Lisabonu. Ovaj grad priznaje samo svoju sjetu upisanu u pločnike do blistavosti uglačane nebrojnim koracima ljudi koji posljednji put odlaze u luku.
Sedam dana u gradu od kamene čipke
Morao sam najprije ispripovijedati ovaj susret, mada je on tek djelić velikog, radosnog suočavanja sa Lisabonom. Ukoliko avionom slijećete prema lisabonskom aerodromu, najprije će mašina napraviti polukrug nad pučinom pa će početi da klizi iznad ušća ogromne rijeke u beskrajni okean. I za tih nekoliko minuta shvatićete kakva je bila ljudska ili božija namjera sa ovim mjestom: niz terasa na sedam brežuljaka, a sve stremi obali i luci. I sve se kupa u svjetlosti. Posmatran kroz prozorče aviona Lisabon je bio jedno od najuzbudljivijih obećanja koje sam kao putnik ikada dobio.
Na zemlji počinje ispunjenje obećanog. Lisabonski trgovi u centru kao i ulice prema Težu popločane su sitnim kockama koje su prošarane crnim geometrijskim i floralnim motivima. Slični motivi se nalaze na raznobojnim keramičkim pločicama koje često krase fasade zgrada.
Kada se sunce s večeri nakosi prema ušću Teža u okean, ili kada se upali ulična rasvjeta, grad zasjakti kao da je građen na leđima ribe. Preliva se svjetlo niz krljušt, niz trg Rosio, Reštauradoreš, niz ulicu Augusta. I ti trenuci, kao i svi ostali momenti ljepote koja ostavljaju nijemim, povežu posmatrača i grad ljubavnom niti koja će se odmotavati kroz život putnika, ma gdje on bio.
Grad na neki način blizak bivšim imperijalnim prestonicama, Beču, Parizu, ali i Beogradu. Sjenke blistave prošlosti moćno natkriljuju osrednju sadašnjost. Prije pola vijeka Lisabon je imao 800.000 stanovnika. Sada ih je 550.000. Bježanija srednje klase iz centra je donekle zaustavljena. Ali u široj lisabonskoj regiji živi skoro tri miliona ljudi. U neodoljivi šarm grada spada i način na koji Portugalci trpe nedaće. Taj gotovo vedri fatalizam pomiješan sa životnom radošću vidno razdvaja ovaj grad od sjevernih, ambicioznih prestonica, zgrčenih u poretku uspjeha.
Lisabonu u pohode
Gledati grad odozgo u Lisabonu je lako. Grad je na brežuljcima i svaki od njih nudi sopstvenu panoramu koju, kada je posmatrač obujmi pogledom za sunčanih dana, i nije moguće zaboraviti. Pobrojaću neka mjesta sa kojih sam mogao raširenim rukama zagrliti grad od jednog do drugog mosta.
Sa trga Martim Moniš (junak koji se žrtvovao da bi Portugalci preoteli Lisabon od Mavara) koji se u centru smjestio ispod brijega sa tvrđavom polazi tramvaj broj 28 (Carreira 28E dos Eléctricos de Lisboa). Turisti u redu čekaju na njega, pa je pametno poraniti. Prije devet sati ujutro se u istorijskom primjerku voze uglavnom Portugalci. Šta je u vožnji posebno? Naprosto, možemo da zamislimo sebe sa polucilindrom oko godine 1900. kako se vozimo sokacima uz brdo, dok rukom skoro dodirujemo fasade kuća u prolazu, tramvaj se uz škripu zaustavlja, gospođe zadižu svoje duge haljine sa bogatim podsuknjama da bi im na tren bljesnuli gležnjevi kada zakorače na papučicu.
To je tajna lisabonskih tramvaja, oni u svojoj dugovječnosti simuliraju vremeplov.
Iz Tramvaja 28 E Treba izaći na stanici Lg. Portas Sol. Odavde se iza stepensatih krovova Alfame vidi velika rijeka u hipnotizirajućem mreškanju. Može se krenuti pješice uzbrdo, prema tvrđavi (Castelo de São Jorge) i tamo provesti nekoliko sati, vrzmajući se između restorančića, antikvarnica i radnji sa suvenirima. Može se otići pravo ka vidikovcu, i tamo ostati neko vrijeme. Ili poći šinama niz brdo, u pravcu Katedrale (Catedral Sé Patriarcal). Najstarija crkva u gradu više podsjeća na tvrđavu. Pored nje se silazi u Alfamu.
Na suprotno lisabonsko brdo se iz centra dolazi tramvajskom uspinjačom (Elevador da Gloria). Park sa pogledom na grad se zove „Miradouro Sao Pedro de Alcantara“. Kiosk sa baštom u parku je među najboljim mjestima koja pružaju ptičiju perspektivu za jutarnje posmatranje Lisabona uz kafu. Ipak, najljepši pogled je i po mom sudu i po utisku moje saputnice onaj iz jednog bara na krovu hotela Do Šijado (Do Chiado) u samom centru grada. Naime, kada se popnete na tvrđavu Sao Žorž vidite sve osim - tvrđave! Popnete li se u bar na krovu hotela, vidjećete i klance ulica, i krovove kako se spuštaju prema Težu i tvrđavu kako stoluje iznad grada.
Banja svjetskog bola
Vratimo se tamo gdje smo izašli iz istorijskog tramvaja i siđimo od Tvrđave kraj katedrale ka Alfami. Al-hamma - riječ na arapskom označava izvore ili kupališta. Mogli bismo ovaj kvart označiti kao hamam ili banju. To je u mavarsko vrijeme bio centar grada. Poslije bijega bogatih Mavara, za njima je ostala ribarska i nadničarska sirotinja. Novi, hrišćanski centar se smjestio dalje niz Težo. A u Alfamu su se uselili crveni fenjeri. Zemljotres koji je u 18. vijeku skoro uništio Lisabon, za divno čudo nije bitno oštetio ovo istorijsko jezgro grada i njegov lavirint uskih sokaka.
„Alfama je mitska životinja“, napisao je Žose Saramago. Portugalski književni nobelovac vjerovatno nije mogao da zna da će svoju posthumnu ovostranu vječnost provoditi u trospratnoj Kući čipke, u krilu zvijeri zvane Alfama. Tu je smještena Saramagova zadužbina.
Nekoliko stotinaka metara odatle uz Težo nalazi se Muzej fada. Kako muzejski preparirati živu muziku? Njenim prevođenjem u jezik slika. Ali i filmskim snimcima nastupa klasičnih zvijezda fada, zbirkom instrumenata, audio zbirkom. Zašto je muzej tu? Zato što je tu prapostojbina muzičkog fenomena zvanog fado. U Muzeju su ovjekovječene sve legende fada, od Amalije Rodrigez do Marize koja, kada svrati do Beograda tamo napuni arenu. Meni se najviše dopalo ulje na platnu „O Fado“ koje je 1910. naslikao Žoze Maljoa. Zanos na licu tamburaša i omađijanost žene - ima toga u svim varijantama i kod nas.
Putniku sa Balkana neće biti potrebno veliko prethodno znanje o toj muzici. Ne mora niko da mu kaže da se u reči krije latinski koren - fatum. Sudbina. Ne mora da zna da je vedro opjevavanje zle sudbine i napokon, njeno prihvatanje kroz pjesmu, u stvari stav prema životu. Svjetski bol - saudade - nije ništa drugo do - karasevdah. Čovjek sa Balkana može da zatvori oči i pusti da skokovita melodija i molski razlivene harmonije uđu u njega i da se zauvijek nasele u njegovo sevdalijsko srce, zahvalno za svaki trag sjete u svijetu. Ista ta sjeta ima svoj melodijski registar sačuvan u zvucima portugalske gitare.
Zašto reagujemo tako na nacionalnu muziku najzapadnijeg evropskog naroda?
Pošao sam da provjerim to u Bajro alto - gornji grad. Tamo sam uz čašu vina zasjeo u jedan lokal gdje građani na otvorenoj pozornici pjevaju fado. Nisam očekivao da će odmah djelovati. Ali je djelovalo. Kada žena u crnom pred ponoć zatvorenih očiju zapjeva pod narandžinim stablima o nečemu što je zauvijek izgubljeno, svi koji razumiju sevdalijske tužbalice u luku od Sarajeva preko Leskovca do Skoplja poimaju odmah i suštinu fada. Čežnja za daljinama, žal za izgubljenim domom, ljubavlju, čežnja koja priziva nemoguće. Na dnu tih harmonija memorisana je i tuga mavarske sirotinje nakon rekonkviste, gubitak kalifata, kraj sjaja, preživljavanje u uskim sokacima van novog, kraljevskog jezgra grada. Dakle, oplakivanje orijenta. Kopča je, dakle, istok u nama.
Vitlejemski Lisabon
Belem, ustvari, Vitlejem/Betlehem, na petnaestak minuta vožnje uz Težo ka ušću, poznat je kao mjesto gdje se u Jeronimskom manastiru ostvarena najraskošnija verzija portugalske kasne gotike - Manuelinike. Obilje, bez straha od viška, bujanje, epoha svjetske moći koja slavi samu sebe. Tamo uličice mirišu anđeoski. „Nata“ - „Lisabonske korpice“ - to je jedan od dokaza da je beskrajna božija milost blagoslovila ovdašnje pekare. Tišina uoči trenutka kada se usta sklope oko peciva da ga posrču kao školjku puna je veličanstvenog, radosnog iščekivanja. A onda hrskavi milozvuk propraćen prelivanjem vanile u cimet, cimeta u šerbe, šerbeta u trag limuna. Kao i mnoge evropske đakonije, njemačko pivo ili francuski sirevi i ova čudesna poslastica nastala je iza manastirskih zidina. Putnik će učiniti sebi dobro ako uz to naruči i „galao“, portugalsku bijelu kafu. Po vrućini se može i propustiti liker od trešnje koji privremeni sugrađani ispijaju usput, s nogu, u starim točionicama.
Balkanski ljubitelji urmašica prepoznaće u portugalskim slatkišima cijeli spektar Orijenta sve do Indije. Pri tome nisu samo svježe „Lisabonske korpice“ kojima su krcati izlozi pekara i kafea na nekoj od ulica koje vode ka Težu događaj za nepca. Šoljica tople čokolade sa narendanim pinjolima, popijena u modernom dijelu grada, takođe je postala upečatljiva hedonistička tačka na memorijskoj mapi.
Pred kraj boravka je sasvim neočekivao moderni recept kaskadom prefinjenih nijansi ukusa prevazišao i raskoš tradicionalnih slatkiša. U jednom kafeu nadomak Katedrale (Pois Café) nude kolač sa dnom od tijesta u koje su umiješene jabuke, punjen zelekansto-žutom smjesom ukusa između mohita i burbonske vanile potpljene u limetu. Sve to naprašeno kakaom u prahu. Brazilski recept. To je bio skoro religiozni doživljaj: Tarte de limao.
Upad u Almadu
Valja brodicom otići i na drugu stranu rijeke. Na drugoj obali (Almada) putnika očekuje miris ribe sa roštilja i zveckanje escajga. Ovdje nam se dešava nešto po čemu ćemo pamtiti izlet na ovu obalu. Pred restorančićem oznojeni roštiljdžija baca svježe sardine na vrele rešetke. Konobar potura tanjire i kada u njih sa kuvareve štipaljke padnu po tri ribe neodoljivog mirisa on ih raznosi po bašti. Ali u njoj nema mjesta. Na terasi iznad restorana je takođe gužva, ali vidim jedan sto koji još nije zauzet. Stepenicama koje polukružno vode do gornjeg sprata ulazimo u veliki prostor sa starim namještajem i parketom mutnog sjaja. Izlazimo na terasu i shvatamo da smo upali na porodični ručak u - privatni stan. I mi i domaćini se dobro nasmijemo i ispozdravljamo se na mješavini engleskog i polufrancuskog. Samo što smo sišli dolje, vidjeli smo jedan tek oslobođeni stočić. I riba i krakovi oktopoda bila su to što treba da budu u jednoj od najslavnijih luka svijeta - neprikosnoveni.
Lisabonski dokovi, lisabonske ulice
Jednom za boravka u Lisabonu, koji ne smije biti kraći od pet dana, valja posjetiti Dokove (Docas) Staro pristanište je, kao u Hamburgu, preuređeno u koloniju restorančića, natkriljenih mostom danas zvanično nazvanim „25 april“. Prije toga se zvao po diktatoru Salazaru. Ili kao Saramago reče - po licjemeru „koji se do posljednjag časa pretvarao da ne zna kako će djelo biti nazvano“.
Ponovo ćete osjetiti glad kad iz tanjira ljudi zadubljenih u razgovor zamiriše bijeli luk popržen na maslinovom ulju. U restorančićima putnika čekaju „Osmi putnici“ - džinovski račići drogirani belim lukom. Ako vam je do piva - u bivšem manastiru smještena je pivnica Sevežarija Trindade, bolja od svega što čovjek pomisli kada čuje taj naziv. U njoj su odlična i - vina. Inače, nisam nigdje u Evropi, osim možda na Siciliji, pio tako kvalitetna vina po tako narodnim cijenama.
Putnik može potom poći gradskim trgovima, sokacima i ulicama, kuda ga noge nose.
Predlažem da se na Gornji grad uputimo liftom. Njemu je je 117 godina, gradio ga je Ajfelov učenik: Elevador di Santa Žušta (Santa Justa) nije samo prečica do sljedeće četvrti već atrakcija sam po sebi. Gore čeka idilični Šafariž - šadrvan nasred malog trgaLargo do karmo koji za Portugalce ima veliko značenje. Na jednom kraju su ostaci manastira koji se srušio 1755. Ostali su samo vitki lukovi da svjedoče o uzaludnosti čovjekove težnje za vječnim. A odmah do njega je sjedište Nacionalne garde, sa čijeg je balkona 25. aprila 1974. proglašen kraj diktature. Ovamo svake godine dolaze hiljade Portugalaca da se sjete “revolucije sa karanfilima” koja je okončala pola vijeka totalitarne vladavine. Nešto dalje, nizbrdicom, nailazimo na Fernanda Pesou, velikog portugalskog pjesnika okamenjenenog za svojim stolom u kafeu „A Brasileira“.
Nema ljepšeg spomenika za pjesnika od njegove statue za kafanskim stolom. „Mališa, kada budem umro/neka i ja postanem dijete, djetence najmanje,/a ti me uzmi u naručje/i odnesi u svoj dom...“
Ako si putnik dobrih namjera, zagrli, kao ja, djetence Fernanda.
Mlječna jutra kod “vesele dojke”
Red je da smjestim ovo što sam vidio, čuo, omirisao, probao u neki istorijski poredak.
Feničani, a poslije i žitelji Kartage grad na ušću moćne rjeke koja se tada zvala Lisa zvali su Alis Ubo. Jedni tumače te riječi kao „radosni zaliv“, a drugi kao „vesela dojka“.
Plinije Stariji je u svojim spisima prije skoro dvije hiljade godina spomenuo da je osnivač Lisabona niko drugi nego - Odisej. Kako god, grad u jednom od svojih mentalnih slojeva ima helensku totalnu okrenutost moru. Mada, ako tjeramo mak na konac, Lisabon ne leži na morskoj već na rječnoj obali. Rimljani su mjestu dali svoje ime - Felicitas Julia. Ali ga je narod zvao Olisibona. Grad je redovno stradao u zemljotresima jer se nalazi na mjestu gdje se duboko pod ljudskim stopalima zbiva vječna tektonska kavga Afrike i Evroazije.
Poslije Rimljana ovamo su dolazili razni osvajači, ponekad ostajali po nekoliko vjekova. Najprije su to bili Vizigoti, ali već početkom 8. vijeka grad pada u ruke muslimanskim Mavarima. Ezan se u Lisabonu sa neznatnim prekidima čuje više od četiri vijeka. Grof Alfonso samo što je postao kralj Portugala a opet je imao mnogo sreće - on je 1147. nakon opsade u kojoj su mu pomagali engleski, flamanski i sjevernonjemački krstaši, osvojio grad. Ko zna šta bi bilo da ova tadašnja Legija stranaca nije svratila do portugalskih obala prije nego što je otplovila dalje, u Palestinu.
Grad ostaje katolička tvrđava. U vjekovima koji slijede bogatstvo i slavu donijeće mu prekomorske kolonije i trgovina. Priroda je 1755. opet podsjetila cijeli svijet da je Odisej izabrao pogrešno mjesto za osnivanje grada. Zemljotres i cunami su skoro u potpunosti uništili grad. U Evropi je lisabonska katastrofa do srži potresla poredak mišljenja zasnovan na prihvatanju svega što jeste kao Božijeg davanja. Volter će samo godinu dana kasnije napisati svoju Poemu posvećenu lisabonskom stradanju.
Ali grad kakav danas znamo ne bi bio moguć bez tog razaranja. Pragmatični Markiz de Pombal, kraljev namjesnik, rekao je da se mrtvi sahrane, a da se živi nahrane. Da bi izbjegao epidemije naredio je da se leševi skupljaju na brodove i sahrane u moru. Crkva se usprotivila, ali je Pombal bio jači. To je označilo početak decenijske modernizacije i kraj jezuitske dominacije u Portugalu.
Pombal je raščistio ruševine i podigao centralnu četvrt grada. Bajša (Baixa) je sve do danas reprezentativno srce grada sa blistavim građevinama koje neupućenom posmatračevom oku ne odaju da su nastale kao odgovor na smrt šezdesetak hiljada ljudi.
Važan datum u istoriji grada je svakako i osnivanje fudbalskog kluba Benfika. Sve do dolaska u Lisabon nisam znao da je to ime jednog dijela grada, a poslije sam iskopao i podatak da su klub početkom 20. vijeka osnovala 24 bivša pitomca internatskog sirotišta. Sve ostalo, uključujući Euzebija, jeste - neka mi oproste Sporting i Porto - priča o najboljem klubu zemlje koja igra najljepši fudbal na kontinentu.
Obrnuti Odisej se vraća kući
Usred Bajše sjedim posljednjeg jutra u Lisabonu pred restorančićem, srčem galao i odgađam trenutak kada ću da zagrizem „lisabonsku korpicu“. Unaokolo na ulicama sunce počinje da upisuje spektakularne iluminacije u keramičke pločice na fasadama i u glatke kamene ploče na tlu. U velikom šoping centru, odmah kod mosta Vasko da Gama kupio sam žutonarandžaste zavjese. One će za ljetnjih dana, kada se sunce probije kroz krošnju breze, ozarene lepršati na otvorenim balkonskim vratima u Beogradu. Zatvoriću oči i grad će opet biti tu: Trg presvučen u riblju krljušt. Crkva iznutra nabujala manuelinikom.
Stepenište sa čempresom na vrhu. Odozgo kao da silazi Isus sa mavarskim licem u plaštu od bezbroj nijansi užegle mokraće. Ali to je samo beskućnik. Težo je lažno more na mjesečini. Ljubičast grm kojem ne znaš ime. Gitara sa vratom tambure i smeđi prsti što hvataju raspon između Alfame i Goe. Miris češnjaka, riblje drobi. Molitva na portugalskom razapeta između Ž i Š. Veš i zastave. Ukus limuna, cimeta, ukus nagorele vanile. Otvoriću oči i grad će zatreperiti, sve dalji, sulud, fatamorganičan.
Tamo, u Beogradu, kao i ovdje dok se sa fadom u duši opraštam od čudesnog grada rodiće se ista misao: nisam li ja u nekom od prethodnih života bio obrnuti Odisej? On je tražeći svoju Itaku osnovao Lisabon, a ja sam u Lisabonu pronašao svoju Itaku.
Bonus video:
