Još uvijek se sjećam pripovijetke Ivana Cankara “Zastidio se majke”, najtužnije i najnježnije priče koju smo još u osnovnoj školi mogli da razumijemo. Večeras sam se nje ponovo sjetila gledajući nepregledne kolone luksuznih vozila koja su dovozila maturante nikšićke gimnazije. I pomalo osjetila tugu kako je najljepši i najzdraviji dio našeg društva pokleknuo pred malograđanštinom.
Da, mladi večeras nijesu sa ponosom predstavili ono što su ih gimnazijski profesori učili - da je znanje veća moć nego novac, da se skromnim i časnim porijeklom mnogo više ponosimo nego nečasnim sjajem i da roditelji ma koliko bili siromašni, naši su i najbolji su. Pitam se, da li se iko od tih mladih ljudi zapitao ko su vlasnici skupih vozila iz kojih su tako ponosno i srećno izlazili.
Večeras su roditelji stajali u kolonama, mnogi kreditno zaduženi da bi opremili djecu za matursko veče, gledajući najljepši trenutak u životu svoje djece. Ne vjerujem da su se i naljepše osjećali dok su izlazili iz bijesnih vozila sumnjivih vlasnika.
Morate priznati, postavlja se pitanje da li su nikšićki maturanti bili spremni da polože ispit zrelosti. Ovo govorim u ime svih nekadašnjih maturanata nikšićke gimnazije koji su iz osnovne škole izašli sa socijalnom pismenošću zahvaljujući Ivanu Cankaru, kroz gimnaziju zahvaljujući Dostojevskom, koji su znali da se ponose time što su i od kojih su, ali na vrlo dostojanstven način.
Tako, dragi maturanti, večeras ste imali pred kim da se postidite, pred svojim majkama, očevima i profesorima. Samo što će vas godine koje su pred vama nažalost kasno, navesti da se sjetite “Zastidio se majke” i jedne noći kada ste leđa okrenuli onome što ste, a ruke raširili onome što nijeste. Kako bi samo lijepo bilo da ste znali da je najveći luksuz i najljepše odijelo na ovome svijetu - mladost…
Bonus video:
