Novembra 2016. niko nije bio više iznenađen pobjedom Donalda Trumpa na izborima od samog Trumpa. Pobjedom nad H. Clinton, iskusnom političarkom, on je postao prvi predsjednik SAD-a bez ranijeg iskustva u javnoj službi.
Bespotrebno je isticati kako Trump, kada je došao na vlast, nije imao detaljan plan za SAD, a kamoli za ulogu ove države na planeti. Analitičari i mediji su se borili da proniknu šta će on značiti za američku vanjsku politiku. Jedini trag koji su imali su velike žalopojke koje je on platio da budu objavljene na cijeloj stranici New York Timesa 1987. i koje je on ponavljao često sve dok nije osvojio Bijelu kuću.
Svijet je prvi bliski susret sa trampizmom imao prije dvije godine kada se Trump zaputio na prvo putovanje van granica kao predsjednik. On je hvalio, maltretirao i kažnjavao veliki broj državnih čelnika tokom tih sedam dana koji su potresli svijet. Prvo je stao u Rijadu gdje je hvalio Saudijsku Arabiju, kritizirao Iran i držao predavanje za 50 arapskih i muslimanskih lidera o potrebi borbe protiv „islamskog terorizma“ i „islamskog terorizma“. Zauzvrat, Trump je navodno inkasirao 110 milijardi dolara vrijedne narudžbe oružja i investicije od Saudijske Arabije. To je bila profitabilna posjeta koju ni njegova „muslimanska zabrana“ nije zasjenila.
Druga stanica Trumpa tada su bili Jerusalem i Betlehem gdje je hvalio premijera B. Netanyahua, grdio lidera Palestinaca M. Abbasa i najavio kako će „nadmašiti“ sve ranije dogovore sa „ultimativnim dogovorom“, za koji je zaslužan njegov zet Jared Kushner. Ovaj drugi je, naravno, dokazani radikalni cionista bez ikakvog iskustva sa vanjskom politikom i koji insistira na ignoriranju svih UN rezolucija i odbacivanju svih prethodnih dogovora.
Trump je zatim bio na tri uzastopna samita sa njegovim navodnim saveznicima u NATO, EU i G7. Na tri skupa, on je kritizirao partnere oko potrošnje na odbranu, trgovinu, izbjeglice i oko Rusije, izbjegavši dati garancije za zajedničku sigurnost Zapada, a čak je i gurnuo jednog evropskog lidera.
Ako je bilo ikakvih sumnji o Trumpovom stilu i njegovoj odlučnosti da bude po njegovom, one su nedavno nestale.
Definicija trampizma
Bivši predsjednik Doma i predsjednički kandidat Newt Gingrich je jedan od prvih koji je pokušao definirati trampizam. U seriji predavanja i nekoliko knjiga, on stvara sliku hrabrog i briljantnog vodstva, jedinstvenog po stilu i nadmoćnog po ciljevima. Ako ste mislili kako je Trump jednostavno samo izmišljeni TV ovisnik čije najduže misli imaju 128 karaktera, griješite. Čovjek za koga su vam rekli da je lažljivac, prevrtljivac i nasilnik zapravo je vrhunski taktičar, iskusni pregovarač i osoba koja brzo uči, bar tako kaže Gingrich.
On govori kako je Trump transformativni predsjednik u rangu G. Washingtona i A. Lincolna. Poput Washingtona, Trump nije intelektualac, ali je veoma harizmatičan. A, poput Lincolna, on je došao kao pravi lider u pravo vrijeme da izvuče državu iz „haosa“. Pored tih isforsiranih paralela, ono što je očito iz pisanja Gingricha je to da Trump nije ni revolucionar, ni ideolog, već populistički pragmatičar koji koristi znanja iz biznisa, unutar i van državnih granica.
Kao izvršni direktor, želi da Amerika posluje sa minimalnim regulacijama, preprekama i kočenjima. Trump također vidi odnose sa drugim državama kao igru u kojoj je pobjeda jedne države poraz druge. Zapravo, čini se kako vidi svijet kroz hobesijanske naočale - kao mjesto gdje ljudi koji mare samo za sebe i države koje su gladne moći žive u stalnom haosu i sukobu.
Trampizam postaje globalan
Cilj Trumpa je zamjena „novog svjetskog poretka“, koji je uspostavio George H. W. Bush nakon Hladnog rata, sa poretkom „Amerika prva“. No, šta to tačno znači za ostatak svijeta?
Kako je objasnio tokom inauguralnog govora, Amerika je bila prevelik dobročinitelj za previše država previše dugo vremena, njegujući izgradnju država u inostranstvu dok je kod kuće ignorirano propadanje. No, sada kad je Trump u Bijeloj kući, da parafraziramo Johna F. Kennedyja: „Ne pitajte šta Amerika može uraditi za vas, već šta vi možete uraditi za Ameriku“.
Zato Trump ubija ili ponovo dogovara svaki dogovor, sporazum za koji smatra da nije u korist SAD i izvlači svoju državu iz svih međunarodnih institucija za koje procijeni da ne rade u američkim interesima.
Zaista, tokom dvije godine u uredu, Trump je povukao SAD iz brojnih sporazuma o trgovini, nuklearnom razoružanju, klimatskim promjenama, te nametnuo tarife na dobra iz mnogih država među kojima su Kina i Njemačka. On je povukao američko članstvo i iz dvije organizacije UN - UNESCO i UNHRC - te obustavio uplate za treću, UNRWA. Napustio je 25-godišnji bliskoistočni mirovni proces kako bi prihvatio izraelsku aneksiju okupiranih teritorija i otkup Palestinaca kao put ka miru.
Trampizam i novi brendovi
Izvršni direktor Trump nikada nije imao više uspjeha nego sa brendom Trump. Stavio je svoje ime na kule, hotele, odmarališta, igrališta za golf, luksuzne stvari, hranu, pa čak i vodu, te od tih pet slova napravio bogatstvo.
Predsjednik Trump želi taj uspjeh ponoviti u politici: on želi nove pregovore i rebrendiranje, bit i cilj nek propadnu.
Do sada su ovi napori, u najbolju ruku, imali mješovit uspjeh.
Pokušao je rebrendirati Obamacare ali nije uspio. Navodno je uspio u promjenama NAFTA-e, ali novosti koje je uveo su tek dugoročne posljedice. Kaže kako želi nove pregovore o Transpacifičkom partnerstvu (TPP), iranskom nuklearnom sporazumu, Pariškom klimatskom sporazumu… Ali, njegov uspjeh u tome je veoma upitan. Tako je jer on nema ništa novo za ponuditi, pa poseže ka recikliranju starih politika i slogana, kao što je za početak „Make America Great Again“ koji je posudio od R. Reagana.
Ovo se naročito vidi u njegovim vanjskopolitičkim nastojanjima. Trump tvrdi kako stvara novu doktrinu, dok zapravo samo mijenja ime doktrina njegovih prethodnika. Kreće se stopama B. Obame o bitnosti i Georgea W. Busha o strategiji.
Prije dolaska Trumpa na vlast, Obamin plan je bio stavljanje Amerike na prvo mjesto u multipolarnom svijetu, okončavši besplatne vožnje u okrilju kolektivne sigurnosti koje su koristili američki saveznici, iskazivanjem spremnosti pregovora sa „pobunjenim režimima“ kao što su Sjeverna Koreja i Iran, te poručujući Bliskom istoku da SAD ne može riješiti njihove probleme za njih, a da se sve ne pogorša. Trump je u biti pokušao isto, ali na uvredljiv i nasilnički trampovski način.
Također, poput Busha mlađeg, Trump je usvojio priču „dobro protiv zla“, uz žestoko povećanje potrošnje za vojsku i (zlo)upotrebu američke sile kao glavnim adutom u vanjskoj politici, naročito na Bliskom istoku. Njegovo agresivno postavljanje i ratnohuškačka retorika, uz ponižavajuće zahtjeve prema Iranu, prije će dovesti do okršaja nego do pada tenzija u ovoj napetoj regiji.
Trump kao da je navikao da čini oboje: kritizira Obamu i Busha kao neuspjele predsjednike, a prati njihove puteve. No, ova strategija kopiranja prikrivena naporima u rebrendiranju mogla bi biti jalova. Danas ima malo ili nimalo dokaza da će Trump doći do boljih dogovora od njegovih prethodnika sa stranama kao što su Rusija, Kina, Sjeverna Koreja ili Iran, naročito ne nakon napuštanja evropskih i pacifičkih saveznika. Ne počinjete trgovinski rat sa Pekingom kad vam treba Kina za pritisak na S. Koreju niti žrtvujete Evropu kada je njena pomoć u odnosima sa Iranom nemjerljiva.
Zaista, trampizam sve više izgleda kao fantazija, kao tramptazija: velika obećanja sa malim ili nikakvim pravim rezultatima.
Sve me to podsjeća na tvrdnju Gingricha da je Trump čovjek naroda - uprkos ogromnom stanu i zlatnim tanjurima - jer on jede u McDonald’su. Sigurno ga njegove prehrambene navike povezuju sa radničkom Amerikom.
Uprkos apsurdu ovog zaključka, Trump je zaista uspio postaviti se za glas američke radničke klase dok je letio širom države u svom privatnom Boeingu 757.
No, u sve složenijem višestranom svijetu, definiranom preokretima i sve većom konkurencijom za sve manje resursa, teško je vidjeti kako će američki predsjednik ponoviti taj trik: da posjeduje burger koji je već pojeo.
Bonus video:
