Mišel Onfre napisao je prije nekoliko godina sjajan esej o komentarima na Internetu. Nazvao je te najčešće maliciozne komentare Klozetska književnost. Uporedio je današnje komentare na portalima sa ispisima koje su ljudi u trenucima kad se tijelo lišava nepotrebnog balasta pisali na zidovima javnih toaleta. I u pravu je, komentari su nekad bolja slika od samog teksta, jer je u njima sva sujeta, srdžba, pizma i katkad se provuče i po koja istina.
Kolumnistima u Crnoj Gori nikad tema ne fali, ružno je reći, ali spektakularno ubistvo ili ranjavanje je tema makar jednom nedeljno, i sigurno da bi i najveći Njujorški kolumnisti Breslin i Hamil u Crnoj Gori dobili inspiraciju jednom nedeljno. U zemlji državnih udara, suludih političara, narko klanova, evropskih integracija, u državi koja je garant stabilnosti, tigru turizma i ekonomije.
Jednostavno, kolumne se skoro same pišu neko bi rekao. Potrebno je samo da još od rođenja čitate sve novine koje stignete, da vas sve interesuje, da ste pročitali brdo knjiga, i onda sve djeluje lako. Da, djeluje lako, jer lakše je napisati neki anonimni pogrdan komentar ispod teksta, opaliti kritiku ispijajući dojč u Njegoševoj, nego napisati kolumnu koja iziskuje zauzimanje stava.
Ali tražeći tekst na FB stranici Vijesti, tekst koji naravno govori o novoj pucnjavi u Tuzima, u novoj perspektivnoj opštini Crne Gore, naišao sam na jedan briljantan komentar ispod linka. Komentar koji ostavlja bez teksta i koji ne možete izbjeći. Neka gospođa je iskreno zalelekala nad situacijom u Crnoj Gori. Ona se i pita kao u epskim pjesmama zašto se sve ovo dešava i kad će da stane, sve poput onog sam za sebe u Gorskom vijencu. Ona traži odgovor i dobro zna da ga neće naći. Ali naslućuje odgovor, pa kroz jednu rečenicu lansira krupnu istinu, kaže Bog ubio ovu drogu!
Dakle, nisu krivi ljudi koji diluju, ni oni koji to dozvole, ni policija koja ne uspijeva da prekine trase droge, ni da preduhitri pucačine koje se odvijaju sad već na dnevnom nivou. Gospođa je nesvjesno svjesna da u državu, policiju i institucije nema što da se nada, rješenje neće dati ni ljudi sami od sebe, neće se urazumiti, nema više ni plemenskih skupština da se dogovore među sobom, nema ni glava familija koje će da urazume svoje razuzdane članove.
Samo Bog može pomoći. I to ne milostivi Bog, nego onaj koji je opasan, onaj koji može da ubije, da satre i polomi, jedino on izgleda može da stane na put. I to ne da nagrdi ljude, već da pucne prstima i da droga nestane. Fina zamisao. Plemenita prije svega, ali naravno, nemoguća.
Zato je i rečenična konstrukcija izvanredna, Bog ubio ovu drogu. To je ipak prošlo vrijeme, kom se nadamo u budućnosti. Dodati na to natprirodne sile u koje ipak Bog kao takav spada, dobijamo prosječan mozak građanina Crne Gore, koji se nada da će se umiješati Bog u krijumčarenje droge i rat klanova koji je posljedica nerazriješenih računa.
E pa neće biti tako, nama može pomoći samo jedan Bog, a to je onaj realni oličen u Bogu pravde, istine i slobode. Dok god ne budemo imali sudije koji sude, policajce koji hapse, i izvršitelje koji izvršavaju svoju dužnost, Bog neće ubiti ovu drogu zbog koje izgleda da niko nije siguran, jer mnogo je rikošeta, zalutalih metaka i bombi koje čekaju da neko pritisne dugme. U toj igri Bog ne drži konce. Neko drugi je glavni.
Bonus video: