Milo Đukanović sigurno ima neki tefter, onako raskupusan, sa crnim, pomalo ofucanim, kožnim koricama, u kojem je bilježio i lijepio iz novinskih stubaca recepte i šablone za određene situacije.
Ono kao - male tajne velikih majstora.
Tako je nedavno liznuo kažiprst, tražeći slovo “K”.
Kongres - nezavisnost, prekriženo; EU i NATO, prekriženo; podmlađivanje partije, jok to; Crkva... Eeee, to. Amin.
Ono isto što sada govori o crkvi, Đukanović je govorio u maju 2011, takođe, prije Kongresa DPS-a.
Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, poručivao je tada, morala bi biti samostalna.
„Mitropolija crnogorsko-primorska SPC nije u saglasju sa državnim interesima Crne Gore. Centrala joj je u drugoj zemlji, koja ne gleda blagonaklono na crnogorsku nezavisnost“.
Na to su iz SPC-a poručivali da lideri DPS-a ne diraju u kanonsko ustrojstvo crkve, dok su iz CPC bili oduševljeni što je vlast shvatila da se crkveno pitanje u Crnoj Gori mora riješiti.
Sada Mitropolit CPC Mihailo veli da je Đukanović među najboljim političarima u Evropi, iako ovaj govori o „obnavljanju crnogorske autokefalne crkve“ dok je ona u kojoj Mihailo služi obnovljena još 1993. na čelu sa Antonijem Abramovićem. Đukanović termin CPC pominje samo u kontekstu prije 1918, dok u javnim obraćanjima ni jednom nije pomenuo Mihaila.
Ne bih ni ja da sam političar. Prema decembarskom istraživanju CEDEM-a, povjerenje u CPC je 18,9 odsto za razliku od povjerenja u SPC koje iznosi 50,5 procenata. Dio DPS-ovaca voli Amfilohija i SPC, pa to ti je.
Zato Đukanović kaže da je Amfilohije neko ko ima svoj rejting u pravoslavnom svijetu, da je doprinio snaženju uloge crkve, da je imao svijetle trenutke kao što je otklon od Miloševićeve politike 1997. i suzdžanu politiku uoči refernduma 2006.
Amin.
Je li se, zaboga, Amfilohije, zacrvenio.
Irineju poručuje „pišite mu pamet“. Zna se ko je za Mila Patrijarh.
Imalo bi se još tu šta za proučiti iz intervjua Đukanovića za N1.
Poput onog dijela u kojem govori da se 90-ih godina, “u nekom metežu ratova neko potpuno neovlašćeno knjižio kao vlasnik nekadašnje, neupitno, državne imovine” Crne Gore. Pa valjda su te katastre u kojima su Amfilohije i SPC knjižili crkve i manastire na sebe vodili kadrovi DPS-a, a ne SPC. Kao što su ih u Srbiji vodili Miloševićevi kadrovi, pa se tamo patrijarh Pavle i SPC nijesu mogli upisati kao vlasnici nad imovinom države Srbije, nego je tek 2006. vlast Borisa Tadića usvojila Zakon o restituciji imovine crkava i vjerskih zajednicama. A Milošević je 1991. odbio da potpiše zakon koji je predviđao vraćanje imovine crkvama oduzete nakon 1945.
Da ne govorimo o tome kako ćete na sajtu Vlade Crne Gore ili Službenom listu Crne Gore naći desetine rješenja i odluka kojima Vlada i SPC razmjenjuju zemljišne parcele. One za koje Đukanović tvrdi da su neovlašeno uknjižene. Kako reče ono, tuđe nećemo, svoje ne damo.
Amin.
Ali zadržaćemo se na ovome.
I postaviti prosto pitanje, briselskim rječnikom - da li CPC ima administrativnih kapaciteta da opsluži sve crkvene objekte sve i da joj pripadnu.
CPC u Crnoj Gori ima između 20 i 30 sveštenika, dok u CG, prema evidenciji cetinjske bogoslovije, ima oko 650 hramova i 70 manastira. Na drugoj strani, SPC u Crnoj Gori ima čitavu armadu - 150 sveštenika, 120 monaha i 250 monahinja.
Dalje, ne treba se puno uzdavati ni u ukrajinski scenario, iako je to što je Sinod Carigradske patrijaršije prije nekoliko mjeseci donio kanonski dokument o autokefalnosti - tomos - Pravoslavne crkve u Ukrajini otvorilo prostor za političko nadgornjavanje u Crnoj Gori i sa Srbijom..
Patrijarh carigraski Vartolomej je i sam rekao da se situacija u Crnoj Gori i Makedoniji ne može porediti sa Ukrajinom, iako su neke njegove formulacije, poput one o crkvi u Srbiji, a ne Srpskoj pravoslavnoj crkvi, dale za pravo patrijarhu moskovskom Kirilu da kaže da nakon Ukrajine nema garancija da se sličan scenario neće ponoviti u Srbiji i Makedoniji s obzirom da su one sada nezavisne države.
Pravoslavna crkva u Ukrajni, nastala objedinjavanjem dviju crkava nastalih nakon osamostaljenja 1991, okuplja oko 54 odsto vjernika, dok ruska crkva ima podršku između 17 i 21 odsto iako je zadržala većinu crkava i manastira. Taj procenat podrške ukrajinskoj crkvi porastao je nakon ruske okupacije Krima i separatističkog konflikta u Donbasu, što je dovelo i do intenzivne diplomatske aktivnosti Petra Porošenka prema Carigradskoj patrijaršiji.
Ali to što je Petar Porošenko donio tomos Pravoslavnoj crkvi u Ukrajini, Ukrajince nije spriječilo da ga smijene sa vlasti.
Kad smo kod svjetovnih vlasti, podsjetimo i da je premijer Makedonije Zoran Zaev zatražio u pismu od Carigrada priznavanje autokefalnosti za makedonsku crkvu. Ovdje niko ne pominje internacionalizaciju pitanja crnogorske crkve. A za to treba lobirati i kod Vartolomeja, i kod Erdogana. I dati brdo para.
Sad se sve svodi na igru Podgorice i Beograda, njihovih svjetovnih i duhovnih vlasti, Vulina, Popovića, analitičarskog i medijskog stada.
I na kraju, šta će se desiti ako Skupština usvoji Predlog Zakona o slobodi vjeroispovjesti koji je dobio pozitivno mišljenje Venecijanske komisije, a prema kojem su zemljište i vjerski objekti izgrađeni prije 1. decembra 1918. državno vlasništvo, ako vjerske zajednice nemaju dokaz o pravu svojine.
Ništa.
Neće SAJ-ovci popove izbacivati iz crkvava i manastira. Niti će država propisivati radno vrijeme.
Ordinira u crkvi:
Džomić 08-14 h
Bojović 14-20 h.
Kao što niko ne dira krstionicu na Miholjskoj prevlaci, iako je nelegalna gradnja krivično djelo. Niti limenu crkvu na Rumiji od jula 2005. Ili, preciznije, DPS institucije su svojim činjenjem ili nečinjenem sve učinile da ona bude legalizovana.
U najboljem ili najgorem slučaju, SPC će formalno postati podstanar.
To će možda biti pritisak na SPC u Crnoj Gori, ali istovremeno i predmet manipulacije, obostrane i to po potrebi.
Za sada od crkvenog pitanja korist imaju samo Đukanović i Vučić.
DPS-u je uoči Kongresa trebao jak protivnik, neka velika priča radi homogenizacije biračkog tijela nakon afere Koverat i pratećih skandala, i poruka iz EU da tamo ne možemo ovakvi kakvi smo. Poslije Miloševića, Koštunice, Tadića, evo došao je na red i Vučić. Bilo da je riječ o stvarnom ili fingiranom sukobu. Dobra uvertira i za za kampanju za izbore 2020.
A Vučić je uhvatio malo vazduha zbog pritiska oko Kosova. Kako neko tvitnu - gdje me sada pitate za Dečane, vidite da nam otimaju Ostrog.
Amin.
Bonus video:
