Sve što se desi u ovoj državi, a što nije baš česta pojava u takozvanim „razvijenim, demokratskim“ državama, prevodi se u kategoriju „to je normalno“. Kao da je u pitanju univerzalni, kosmički sistem za automatsko prevođenje (po principu Google translate), na koji su povezani (priključeni) većina građana Crne Gore. Teoretski, i hipotetički rečeno, u budućnosti, kada se taj sistem usavrši i razradi, biće moguće da sve bude nenormalno u jednom društvu, sistemu, i automatski i u trenutku bude prevedeno u normalno. Ostaje pitanje kompatibilnosti i usklađenosti tih sistema (za prevođenje nenormalnog u normalno) između razvijenih zemalja, i onih u razvoju. Te razvijene, napredne zemlje imaju i razvijene, sofisticirane vidove nenormalnosti, za razliku od ovih drugih, čije su nenormalnosti još na niskom, primitivnom nivou. Dakle, treba iznaći način da se premoste ti nivoi i razlike, napredne i primitivne nenormalnosti, da ih sistem za prevođenje podjednako dobro razumije i prevede. Poseban je problem kada se jedinke iz ta dva sistema miješaju, razmjenjuju, pa se međusobno upoznaju i isčuđavaju, kada pređu iz jednog nivoa (svijeta i svijesti) u drugi.
Moguće da je to objašnjenje (jedno od mogućih) zašto taj zapadni, razvijeni svijet gleda na zemlje Zapadnog Balkana kao na pojedine afričke države, ili možda preciznije reći plemena. Za njih je samo (sve) to drugi nivo: svijesti, razmišljanja, kulture, ponašanja. Nemaju kapaciteta da se bave suštinskim razlikama između Balkana i Afrike, a i ne interesuje ih, niti imaju vremena za to, stiče se utisak.
Tipičan primjer za ovo o čemu pišem je priča koja kruži, navodno istinita, da je neki naš čovjek, iseljenik ili gost u Norveškoj, lovio ribu u moru dinamitom. Nakon što je prijavljen i uhapšen, sud nije mnogao da ga osudi jer u norveškom krivčnom zakonu ne postoji to krivično djelo. Zaključli su da čovjek mora da je lud i neuračunljiv i deportovan je nazad, u Crnu Goru, bez osude. Pitam se šta bi bilo da su ga uhvatili da lovi (ubija) ribu strujom, o što je kod nas jedna od uobičajenih (iako nedozvoljenih) metoda lova.
Drugi primjer nenormalnosti, iz svakodnevnog života, a koja je vremenom postala normalno stanje svijesti (mada neprijatno) je vrlo česta kod nas, a nekarakteristična na zapadu - pojava parkiranja (ostavljanja) auta na ulici, u traci, ali tako da se se zakrči ili čak zaustavi saobraćaj u toj ulici. A problem je u tome što taj građanin sebi daje slobodu i komfor, a istovremeno to isto uskraćuje drugim građanima, koji tuda cirkulišu. Nemati osjećaja za ovo se isto može svrstati u kategoriju nenormalnog ponašanja.
Ako bi se nekad uspostavio red, da se ne čine više ovakvi prestupi, da postoji odgovornost i osjećaj za činjenje i nečinjenje, da postoje ograničenja i pravila, i sankcije za njihovo nepoštovanje (kao, recimo u saobraćaju), možda bi, nakon nekog vremena, sva ta činjenja koja se sada tretiraju kao uobičajena i normalna, postala nenormalna. I onda se neće više dešavati, bar ne tako masovno.
I samo u ovakvom jednom ambijentu moguće je da se građani mjesecima terorišu jednom istom napadnom i uvredljivom reklamom. Odmah se nameće pitanje: da li u ovoj državi postoji institucija/agencija koja će procijeniti sadržaj i eventualno zabraniti emitovanje TV/radio sadržaja ako spada u kategoriju šunda, neki vid neprimjerenog sadržaja. Ali opet se vraćamo na fenomen normalnosti: i takav nekvalitetan i nakaradan sadržaj je postao normalan. Ljudi otupe, oguglaju, prestanu da obraćaju pažnji i da se nerviraju. Ali rijetko će se neko i pobuniti, reći: hej, dosta više sa ovim. I sada se neizbježno nameće pitanje: da li se sve ovo dešava slučajno, ili namjerno, planirano i smišljeno? Možda postoji neki tajni projekat ubijanja u pojam građana: da im bude svejedno, da nenormalno postaje normalno, da se ne pravi razlika između dobrog i lošeg itd. itd. A to se onda nadovezuje na poznatu priču o poremećenom sistemu vrijednosti, pa kako je to sve dio nasljeđa i tradicije, takvi smo kakvi smo, što ćemo sad...
Ipak, ne vjerujem u te teorije zavjere i tajne projekte, iako bi neko ko dođe sa strane mogao da stekne i takav utisak. Prije će biti da se radi o nemaru i neodgovornosti, i zapostavljanju svih onih malih stvari, koje život znače, a u opštoj trci i grabežu, za životom, za opstankom.
I na kraju samo kratak osvrt na moje lično iskustvo. Moj posao je takav da, da bih preživo i opstao, moram da sam konkurentan sa vodećim svjetskim ekspertima, u oblasti kojom se bavim. I nije jednostavo pojaviti se iz Crne Gore među tridesetak ljudi, predavača, na vodećim svjetskim konferencijama, ili učestvovati među tridesetak vodećih svjetskih banaka i institucija u Rojtersovoj anketi, u kontinuitetu, i to pod svojim imenom. Istinski sam ambasador ove države u svijetu, i ne treba mi priznanje za to (uostalom, sve se lako može provjeriti na Google). Država u kojoj živim, Crna Gora, njena Vlada, institucije, nemaju osjećaja za ove stvari, ne prepoznaju ni značaj ni interes, i tvrde da Crnoj Gori to ne treba, pa ni biti među tridesetak u svijetu u nečemu, bilo čemu. I to je noramlno, nažalost, i bilo bi sasvim u redu da zvaničnicima ove države nisu puna usta Crne Gore i nacionalnih interesa.
Zato Evropska unija insistira na usvajanju i poštovanju standarda i pravila, prije nego što Crna Gora dobije šansu da postane članica te zajednice. A ako ikad postane članica, ovakvi primjeri i slučajevi niti će biti normalni, niti mogući. Do tada, kao i do sada, imaćemo status afričkih plemena. Nezvanično. Zvanično smo lideri u regionu, za sada.
Bonus video:
