Moguće da je 11. jul 1995. godine bio vreo kao ovi dani iza nas. Ne znam tačno što sam tada radila. Ne mogu da se sjetim čime su mi misli bile zaokupljene. Materinstvom, psihijatrijom, izbjeglištvom, brigom za prijatelje koji su rasuti duž čitave jedne zemlje u rušenju i nestajanju. Jedno je sigurno - nisam mislila na to da će taj datum jednog dana biti pravna, istorijska činjenica da je na prostoru zemlje u kojoj sam rođena počinjen genocid poput onog u Drugom ratu. Rođena sam i živim na prostoru sa kojeg je krenulo dosta mobilisanih i dobrovoljnih u rat jer nisu stigli da promisle o važnosti mira. Na onom mjestu je politika vlasti, onda i danas, politika poricanja, negiranja, politika projektovanja zaborava. Života sa zaboravom. Zaboravljeni život.
Što je nama Srebrenica? Dvadeset četvrta je godina od dana koji je strašan fakt da je učinjeno a nema javnog preispitivanja činjenica o genocidu među nama. Dvadeset četiri godine od genocida u Evropi nakon holokausta. Govorimo li o Srebrenici. NE. Zašto? Dvadeset četiri godine poričemo genocid u Srebrenici. Poričemo iako je naša Bosna. Naša da našija ne može biti. Lijeva ruka. Dio srca. Drugo plućno krilo. Butna kost. Kičma. Govori Srebrenica o nama! Zašto ne govorimo o nama? Kakvi smo bili prije dvadeset četiri godine? Kakvi smo danas?
Što je nama Srebrenica? Mape sukoba, ratni planovi vojnog i političkog vrha, otimačine, razgraničenja, politika “humanog razgraničenja”, alijas politički program etničkog čišćenja, masovne grobnice masovna stratišta civilnih žrtava, žensko lice rata - silovanja, genocide, urbicid - ubijanje gradova, nemoć međunarodne zajednice, mržnja nacionalna i vjerska, opsade, rušenja, laži, zločini. Zločin države, njene politike. Organizovana strategija uništavanja različitih. Proces prihvatanja genocida koji je počinjen u naše ime. Činjenica - Srebrenica je genocid počinjen nad jednom nacionalnošću u Bosni i Hercegovini na kraju XX vijeka. Drugi kojeg smo ubili zato što je bio ono što jeste imenom i prezimenom. Ratna politika i strategija prema drugima, mrak ljudskosti i svjetlo međunarodnog prava. Ali ne i pravde.
Poricanje genocida u Srebrenici je akutno od kada se dogodio. Vrli poricači kažu: i oni su nama nanijeli zlo, sve su strane u ratu činile zločine, nije to naša stvar, zašto potezati sada to pitanje koje uznemirava ljude, nisu naši vojnici bili tamo, Crna Gora nije bila u ratu... (vodila je za mir rat)... Poricanjem zločina, nogom zatvaramo vrata pravdi! Sprječavamo bilo kakvu mogućnost da se žrtvama poštuje pravo na bol za izgubljenim, nestalim, ubijenim. Oduzimamo im pravo da ih sahrane i ožale, produžavamo košmar za onima koji više neće doći ni sa jedne padine svojoj kući, na jednu kapiju... Stavljamo genocide u žive i zatvaramo im usta. Opet.
Strategije ukopavanja iza sopstvenih žrtava je način opravdavanja genocida koji je počinjen u Srebrenici i zaštita državne politike organizovanih zločina. Nijedna jedna žrtva ne može da opravda žrtvu druge strane. Nad genocidom je ćutanje i tišina. Ćutanje o genocidu, kako ga promišlja Janja Nojman Beč, ima fazu zavjere (koju smo prešli), zločin ćutanja (i nju smo prošli) i fazu tereta ćutanja (u njoj smo). Negiranje genocida i ratnih zločina završava u gubitku ljudske supstance, uči nas ona. Ćutanje o Srebrenici je ćutanje nad svim žrtvama strana u ratu. Kakvi smo mi ljudi danas?
Što je nama Srebrenica? Dijete, brat, sestra, muž, žena, sin, ćerka? Stajanje zatvorenih očiju i srca pred dubinom patnje žrtve! Ne damo da se te kosti ožale i umire! Ukidamo šansu da nađu nestale! Zatvaramo tuđi bol i traumu u našu zastrašujuću budućnost. Jer tamo gdje nema utvrđene odgovornosti, prihvatanja odgovornosti za učinjeno i ono što nismo učinili da spriječimo, osuđuje nas na ponavljanje genocida i zločina. Na mrak genocida. Na genocidno vrijeme.
Da li uopšte mogu da se približim, u svom srcu i glavi, tom danu i tom trenutku svakog pojedinačno, onog kojeg čeka smrt za čije razloge nikako ne pronalazi objašnjenje ili one koji su upravo odvojeni od njih, njega, nje i koja odlazi nekim autobusom koji nema tablu sa smjerom. Smjer je stradanje. Ta količina izloženosti bez mogućnosti na izvjesnost, na neki odgovor koji bi možda vrati obris nekog života u vremenu, na sebe, nas iz vremena mira sugeriše da nismo postojali. Mogu li da zamislim sopstveno dijete koje izvode upravo pred puške a da ne čujem glasan javan ili nijemi krik kako me doziva... Kako su se opraštali? Jesu li imali vremena? Što je nama Srebrenica? Brisanje postojanja. Da to su ljudi. Nas se tiču ljudi!
Što je nama Srebrenica? Od Srebrenice dovde svi smo užasnuto sami. Pristajemo na kolektivnu krivicu ćutanjem! Negiranjem Srebrenice, negiramo Morinj, deportaciju, Kaluđerski Laz, Murino, Bukovicu! Pristajemo na takvu realnost, a što je sa onom unutra, ispod slojeva ćutanja? Košmar ćutanja?
Kao dijete sam se pitala kuda odlaze ljudi kada ih odlože u zemlju, kako oni tamo žive, da li nas čuju i vide i da li se vraćaju. Kasnije sam naučila da oni koji ostaju ovdje, time što vole one koji su otišli, što pričaju i sjećaju se daju posebnu dimenziju životu i smrti. O srebreničkoj smrti govore žene. Sjećaju se žene. Govore samo žene. To je politika osjećanja. To je istorija osjećanja naspram istorije činjenica. Dakle, postoje žrtve koje ne smiju da kažu jer danas žive sa izvršiteljima u komšiluku ili u fabrici... Opstaju počinitelji bez utvđene pravde koji su pod tajnom i teretom ćutanja o genocidu koji nam se nameću sa svojim životima dok ih države i vlasti istih čuvaju. Čuvaju svoje investiture i planirano sprovode ćutanje. Jedine koje govore glasno su žene. O genocidu govore žene. Time što govore one su veće od genocida, veće od nasilne smrti. Veće od svih nas koji ćutimo. Dostojevski je pitao: koliko je ljudskog u čovjeku i kako tog čovjeka u sebi zaštititi? Danas kada postavljam sebi i javnosti ovo pitanje: Šta je nama Srebrenica - donekle nazirem dio odgovora. Pokušavam da se sjetim kakvo sam ljudsko biće bila prije dvadeset četiri godine. Jesam li bila slobodna. Jesam. Takve osobe nema. Nema ni zemlje u kojoj sam rođena i živjela. Postoje činjenice da je ta zemlja koja je nestala uništila svoju djecu po svim šavovima od političkog do vojnog. Imamo rat i ratne posljedice. Danas vrijeme miriše na sve te smrti i sva razaranja. mi mirišemo na te smrti. Dok ustajemo i liježemo. Dok pjevamo i smijemo se. Dok plačemo. Za sobom, drugima. Tako smo uhvaćeni teretom ćutanja o genocidu i zločinima. Tako kreiramo dalje i puštamo mreže tog ćutanja na svu našu djecu, na njihovo vrijeme.
Što je nama Srebrenica? Kakva je to budućnost građena na nepriznatim grobljima, jamama? Kako sebe vidimo u postgenocidno vrijeme (termina Janja Beč Nojman)? Janja Beč kaže da budućnost regiona zavisi od naše sposobnosti za dijalog i da generacije poslije nas čekaju teški poslovi koje smo im ostavili. A njima ćemo prvo morati reći gdje smo mi bili u tom ratu? Što smo u tom ratu činili? Što smo propustili da učinimo? Tek nakon tog znanja, odgovornosti možda imam nade za budućnost regiona. To je nama Srebrenica!
Autorka je pihološkinja
Bonus video:
