Mislioci prosvjetiteljstva su bili optimistični. Vjerovali su da će moderni ljudi uz pomoć znanosti i uma učiniti ogroman napredak u razumijevanju i kontroliranju fizičkog svijeta. Optimistično su najavljivali da će se uz pomoć znanosti i uma ubrzo pokazati veće razumijevanje i kontrola sociopolitičkog svijeta.
Hegel je bio prvi koji je s nepovjerenjem gledao na takve pojednostavljene generalizacije. No, prvi koji je pokazao da jedan politički sistem koji „slobodnim“ tržištem stavlja egoizam iznad društvene solidarnosti gura mnoge građane u nevolje, bio je Karl Marx. Zatim su došla dva svjetska rata i holokaust.
Jürgen Habermas je rođen u toj duhovnoj skepsi spram prosvjetiteljstva i njegove koncepcije individualne racionalnosti. Za utemeljitelje Frankfurtske škole strahote XX stoljeća su jasni dokazi da je s političkim sistemom Europe nešto krenulo po zlu. Nikakvo prosvjetiteljstvo ne bi tu moglo nešto promijeniti.
Habermas je bio uvjerljiviji. „Sistem“ moderne Europe je prilično mlad fenomen; ljudi su mnogo dublje, i to eonima dugo, isprepleteni u svojim svakodnevnim životnim svjetovima. To obuhvaća socijalno tkivo obitelji, prijatelja i zajednica i u njemu se pojedinac ne shvaća kao autonomni izvor djelotvornosti i vrijednosti, nego kao dio jedne veće cjeline. Unutar te društvene mreže individue međusobno komuniciraju, pri čemu je odlučujuće da im je potrebna suradnja i onda kada među njima vlada neslaganje te kada imaju različite ciljeve. Novo i briljantno u Habermasovoj analizi bio je njegov uvid da to kooperativno priznanje nije poticano političkom sviješću. Prije je to pretpostavka koja strukturira sve ljudske interakcije. Kada uvodimo druge osobe u diskusiju o tome što treba činiti ili vjerovati, to ujedno znači da mi njihove poglede poštujemo, te se možemo usuglasiti oko zajedničkih ciljeva.
U svojim ranijim radovima upućivao je Habermas na povijesne primjere u kojima se ljudi različitih pozadina upuštaju u zajednički diskurs. Nažalost, danas su se politički i gospodarski sistemi poistovjetili, zajedno su se izolirali od kooperativnog diskursa te je društvo sve više i više bivalo kontrolirano od onih koji su svoj individualni racionalitet vršili novcem i moću. Istovremeno se logika novca i moći sve više širila na svakodnevicu - političari su doveli do savršenstva umijeće propagande, a kapitalisti umijeće reklame. Oni ne ciljaju na društvenu solidarnost, nego na mobilizaciju iskonskih strahova. Važan dio Habermasove analize sastoji se u saznanju da ljudski um nije izolirana mogućnost, nego rezultat kooperativne komunikacije. Već vrlo rano u evoluciji ljudima je bio potreban razlog kako bi svoja uvjerenja i djelovanja opravdali nasuprot drugima. Do konsenzusa se dolazilo samo ako bi obje strane bile obvezane kooperativnim stavom i stoga spremne poštivati najbolji razlog: to da će radije svi skupa uspješno pratiti ciljeve, nego imati glavnu riječ.
Drugim riječima kazano: ljudi su međusobno ovisni, a ta međusobna ovisnost proizvodi određenu formu kooperativne društvenosti koja kod drugih životinjskih vrsta nije poznata. Osnovni instrument takve društvene koordinacije je jedinstveni ljudski jezik - to su oblici razmjene i diskursa. Stoga je za Habermasa odlučujuće da i moderno društvo pronađe puteve koji doprinose intenzivnijoj kooperativnoj razmjeni među građanima od dosadašnjih političkih i gospodarskih odlučivanja. Društveno korištenje razuma, uvjeren je, neće samo poticati na međusobno poštivanje i priznanje, nego će jačati društvene procese pri čemu ćemo se jedni pred drugima opravdavati i prema drugima razvijati razumijevanje za naše međusobne ciljeve.
(zeit.de; prometej.ba; prevod D. PEJANOVIĆ)
Bonus video:
