Nedavno sam gledala televizijski intervju sa čuvenim Larsom Larsenom, ili Larsom Jorganom, kako ga od milja i zbog njegovog bogatstva stečenog na jastucima i jorganima, zovu Danci. Taj intervju, iako ga je dao čovjek već uveliko razlokan bolešću, prožet je nekom lakoćom, i prije svega vanrednom iskrenošću. Nema plastičnog osmijeha, ispeglane i nategnute kože, pogotovo nema prazne frazeologije koje smo se naslušali u posljednje vrijeme, kao u slučaju afere oko Danske banke, kada su se njeni direktori, jednim te istim, naravno, neiskrenim izrazima, distancirali od pranja ruskog novca, a u stvarnosti, iza te fasade napravili pravi kriminal. Kod Larsa Larsena, vlasnika Jysk koncerna, sve je prirodno. Toliko prirodno da izgleda isto tako nevjerovatno kao i kod ovih pomenutih koji su hladno i tobože ne znajući ništa obrtali milijarde prljavog novca.
U tu iskrenost spada i njegova izjava da u životu nije pročitao više od pet knjiga, kad se sve sabere. Tu treba dodati i njegovo pomalo buntovno odbijanje da potpuno digitalizuje svoj poslovni manir i da i dalje sve što je važno zapisuje u već uveliko staromodni papirni kalendar. Takav je, uostalom, i čitav mizanscen u kom živi. Pogotovo je takva njegova, decenijama ista, supruga, vjerna ljuba Kristine Brunsborg, koja je u toj ulozi izdržala ravno 50 godina. O tome svjedoče fotografije kojima je dom Larsenovih ispunjen i prepunjen. Te fotografije daju pomenutom mizanscenu nešto literarno i prepoznatljivo. Prepoznatljivo utoliko što se svako od pripadnika ove zemlje može prepoznati u njemu. Jer dom u Silkeborgu, osim ako se izuzme njegova enormna veličina koja valjda ide sa tim enormnim bogatstvom, podsjeća na svaki drugi dom u ovoj zemlji.
Tako je i sa tvrdim humorom koji upražnjava Jorgan Lars. On je dio ovog mentaliteta, pogotovo njegove sofisticirane, julandske verzije. Kad kažem julandske, mislim seljačke verzije, kako bi rekli lakovjerni i profinjeni Kopenhažani koji ne skrivaju svoj laki prezir, kao uostalom što ni kod nas nije skrivan podsmješljiv odnos prema onima koje smo titulisali kao gedže, paori, seljačine i sl. S tom razlikom, naravno, što je Lars Larsen svoju julandsku tvrdoću i paorski humor ugradio u svoju karijeru koja je donijela to enormno bogatstvo i njega kao ličnost prožela specifičnim koloritom.
Počeci stvaranja imperije Jysk
Kako je sve počelo? Kad je rođena ideja koja je upalila i donijela veliki profit?
Ovo je uvijek interesantno kad su u pitanju ovakve biografije. Nakon turbulentnog djetinjstva, u šta ubrajamo gubitak oca prije rođenja, te česte promjene mjesta boravka, na šta je samohrana majka, ostala sama sa četvoro djece i jedva krpeći kraj s krajem, bila prisiljena, 70-godina prošlog vijeka životna putanja najmlađeg djeteta počela je uzimati drugi pravac - uzlazni. Najprije je, kako bi mi rekli, batalio učiteljski poziv i po nagovoru starijeg brata Hansa okrenuo se trgovačkoj branši. Tu je, nakon nekoliko godina učenja i šegrtovanja, krenuo strelovitom, uzlaznom putanjom. Sve je počelo odlukom da se osamostali i neke od ideja koje kao mlad i ambiciozan šegrt nije mogao da realizuje u branši koju je izabrao - prodaja jastuka, jorgana, zavjesa i svega što ide uz dobar san. Konzervativni, i na dalju ekspanziju nespremni vlasnik firme Minus Service, mjesta gdje je mladi Lars šegrtovao, savjetovao mu je osamostaljenje. Ambiciozni šegrt je prihvatio izazov sudbine i u aprilu 1979. otvorio svoj prvi butik u lancu čuvenog Jysk koncerna. Koncerna koji je do kineskog iskustva poznavao uglavnom samo rast.
Kineski fijasko
Do pokušaja osvajanja kineskog tržišta 2010, istorija popularne Jyske poznavala je uglavnom samo uzlaznu liniju. Skoro čitava Evropa je spavala pokrivena njenim jorganima i bila okružena širokim arortimanom artikala. Nova prodavnica otvarana je, izračunato je, svaki peti dan, a Jysk koncern se uvlačio u sve moguće firme koje su donosile profit.
I sa Kinom je počelo obećavajuće, i naravno, začinjeno obaveznim Larsenovim julandskim humorom, kao npr. kada je na pitanje šta s Kinom, odgovorio da je treba strpati u krevet. Međutim, pokazalo se da je to više nego težak zadatak, da Kini ne pada na pamet da je u slatki san otpremi neki tamo daleki trgovac sa još daljeg Julanda, makar i sa obećavajuće niskim cijenama. Rastućoj srednjoj klasi najmnogoljudnije nacije na svijetu trebao je žešći brend i koncept od ovoga koji je nudio Jysk koncern, bar tako nas uvjeravaju analitičari i ekonomski stručnjaci. Bilo kako bilo, umjesto 500 prodavnica, kako je planirano, u Kini ih je otvoreno svega 13 i nijedna nije preživjela do danas. Koncern je 2018. priznao poraz i povukao se.
Jorgan Lars pokazao je da, uprkos rastu na koji je navikao, može da podnese i poraz, da nije od onih koji srlja u propast, pa šta košta da košta.
Značaj jednog iskustva
U vrijeme kada mediji i digitalizacija znače tako mnogo, neko ko je uspio da stvori privrednu imperiju i napravi velike pare prvenstveno zahvaljujući trgovačkom instinktu i njegujući pričuvnost, da ne kažemo škrtost, vlasnik poznatog Jysk koncerna Lars Larsen, postao je simbolom kako nikada ne treba zaboraviti upravo to - instinkt. Tačnije, ne treba zaboraviti povjerenje u sebe, kao i to da nepovoljni životni periodi ne traju vječno. Teško djetinjstvo, smrt oca, majka koja se ne snalazi najbolje, šefovi koji nemaju povjerenja u mlade saradnike, sve su to, naravno, prepreke, ali upornost i julandska tvrdoglavost, ništa manje važno prepoznavanje znakova sudbine i pogotovo izbor životnog partnera, faktori su koji vode prema zvijezdama, prema 2.400 prodavnica raspoređenih u pedesetak zemalja svijeta i 20. 000 zaposlenih koliko ih Jorgan Lars ostavlja iza sebe svojim nasljednicima. Tu je i osjećaj za promjene u organizaciji posla, inovativno shvatanje poslovnog prostora, na primjer. Jer, ne zaboravimo, da je kod Larsena sama prodavnica, da bi se štedjelo i održavale niske cijene, funkcionisala kao lager. Roba, da bi bila jeftina, kupovana je u velikim količinama od proizvođača i po popularnim cijenama završavala što je moguće brže kod nezasitih potrošaća. Sam Jorgan Lars postao je zaštitni znak ovako shvaćenog marketinga.
„Dobar dan, zovem se Lars Larsen, imam odličnu ponudu za tebe,“ počinjao je refrenom koji ga je načinio i ovdašnjom medijskom zvijezdom. Znao je, doduše, Jorgan Lars i da se potpuno prepusti rasipnosti, kao u slučaju objavljivanja svoje autobiografije, knjige koja je izašla u 2,5 miliona primjeraka i podijeljena besplatno poštom. Uz šta je išao i njegov narcisoidni komentar da je to jedan od najvažnijih događaja aktuelnog trenutka danske istorije.
Kada je nedavno umro poznati brodovlasnik i kralj kontejnera Maersk Mc-Kinney Moller, i sada, kad je evo Lars Larsen van igre zbog bolesti, pali su mi na pamet Andre Malraux i njegovi čuveni Antimemoari sa onom frazom o hrastovima koje obaraju. Zbilja, nestaju li pitoreskni bogatuni, De Gaulli privrednog života?
Dolaze, istina, neki novi koje izbacuje digitalna era i mnogo ih je više nego prije, ali nekako kao da su isti i bez te pomenute pitoresknosti. Pa ipak, da ne sudimo prerano i da ne rizikujemo etiketu old fashioned, iliti da smo staromodni, sačekajmo malo, dajmo im šansu da nas osvoje, da ih laterna magica osvijetli, kako bi rekao isto tako čuveni sineasta Ingmar Bergman u svojoj autobiografiji.
Bonus video:
