Najnoviji rijaliti šou američkog predsjednika, morbidan do ludila, zaprepastio je globalnu javnost i zapalio društvene mreže. Donald Tramp primio je dobitnicu Nobelove nagrade, silovanu i mučenu Nadiju Murad iz Iraka, a onda se s njom bukvalno - posprdao.
- ISIL mi je ubio majku i šestoro braće - čuje se početak njene ispovijesti na snimku koji je obišao svijet.
- A gdje su oni sada - upitao je Tramp, ne pokušavajući da sakrije kako ga njena tragedija uopšte nije dirnula.
- U masovnoj grobnici - odgovorila je učtivo Nadija, trudeći se da skrene njegovu pažnju i na druge monstruozne zločine.
Uzalud, rijaliti zvijezdi bilo je najvažnije da gošća ne ukrade kadar...
***
I nije uspjela, nažalost. Sve vrijeme kamere su zumirale predsjednika, kao da je on žrtva ne samo ISIL-a nego i silovanja. Nadija, koja je uz ličnu tragediju bila i svjedok nebrojenih sličnih zločina, stojala je sa strane. Da nije dio njegovog osoblja, moglo se zaključiti jedino po njenom čestom saginjanju.
- Došla sam da od vas tražim pomoć, ISIL je otišao ali progon Jezida ne prestaje - nadala se da će je bolje čuti kad mu govori na uho, ali ništa od toga...
- A zašto ste vi dobili Nobelovu nagradu - bilo je jedino što je predsjednik SAD-a htio da čuje...
***
Mnogo je simbolike bilo i u tome što je prijem priređen u Ovalnom kabinetu. Iz kojeg su prije dvije decenije procurele slike o nečemu što je mnogima samo ličilo na prisilu. Žrtva je bila Amerikanka, zbog toga je tadašnji predsjednik izvođen i pred sud, mada mu je najteža kazna stigla od javnosti...
Nadija Murad je iz Iraka, valjda zato njeno mučenje nije zaslužilo ni običnu ljudsku saosjećajnost sadašnjeg lidera SAD-a. Kao ni hiljade silovanih i zlostavljanih žena koje su bile žrtve ISIL-a samo zato što pripadaju manjinskom narodu.
Za Jezide sam, kao i većina u ostatku svijeta, prvi put čula od Nadije. Da se zauvijek zapamti i etničko i lično ime, dovoljno je bilo nekoliko njenih rečenica. U stvari, više nego dovoljno, čak i za one koji samo izdaleka znaju što je rat...
***
Nijesu se ni domaći lideri proslavili saosjećajnošću sa žrtvama posljednjeg balkanskog rata, naročito oni koji su i sami učestvovali u njegovom pokretanju i realizaciji. Ipak, ovakav bezobrazluk ne pamtim još od ‘95.
Putujući tog jula avionom iz Beograda za Podgoricu, prisustvovala sam silom prilika dijalogu dvojice visokih crnogorskih dužnosnika.
Nije me zanimala tema, sve dok onaj na sjedištu ispred mog nije podigao glas:
- Viđe li koje nam čudo napravi ludi Radovan, kako ćemo se vadit’ iz ovoga?...
- Nikako - u tom času ni vaspitanje me nije moglo spriječiti da se drsko umiješam - Radovan je vaš, nije ništa napravio vama nego Muslimanima i Bosni, krivi ste za pokolj koliko i on...
Okrenuli su se, prepoznali me i mudro se spasili od mene ignorisanjem do slijetanja.
Nažalost, spasila se i vlast ucijelo od kazne za Srebrenicu i sve ostale zločine. Crna Gora nije i neće tako brzo, tri decenije su izgleda bile suviše kratke da svi prihvate istinu o ratu za mir.
Zato mislim da bi i danas, da se nekim čudom svih petsto hiljada punoljetnih nađe na jednom guvnu i prisili da sluša kako je u Srebrenici ubijeno više od osam hiljada civila, najmanje polovina uglas pitala:
- A gdje su oni sada?!...
***
Da Crna Gora nema mnogo izgleda za svjetliju budućnost ne potvrđuje samo ponašanje tzv. ratnog kadra, nego i njegovih đaka. Uprkos povremenom trudu da makar odglume saosjećajnost sa onima u čije ime vladaju, ne uspijevaju da sakriju apsolutno odsustvo svijesti o posljedicama izgovorenih riječi.
Što je još gore, politički podmladak ponaša se kao da sve počinje od njega, ne prihvatajući ni trunku krivice za posljedice vlastitih odluka, a kamoli za prethodnu katastrofalnu politiku partija kojima pripadaju. Saosjećajnost i savjest da ne pominjem...
Zato se čudim onima koji se već danima na društvenim mrežama čude kako je moguće da mladi gradonačelnik Podgorice smatra normalnim da depeesovsko opredjeljenje bude prednost pri zapošljavanju.
- Treba vidjeti kako ti mladi ljudi doživljavaju ono što su vitalni državni i nacionalni interesi Crne Gore. Ako smatraju da Crna Gora kao država ne treba da postoji - što je legitiman politički stav - ne možete očekivati ni da će državne strukture računati na vas kao nužnu pomoć u procesima čiji smo trenutno dio - jasan je bio gradonačelnik, uprkos komplikovanoj konstrukciji rečenice.
Da ipak pojednostavim, onima koji su protiv crnogorske nezavisnosti ne treba davati posao u državnim službama i - tačka.
I bez prava da iko pita - a gdje će oni sada...
***
Treba li svi mladi pravnici, politikolozi, ekonomisti, istoričari, lingvisti... koji drugačije promišljaju “vitalne nacionalne i državne interese” da ostanu na birou do kraja života? Ili da se prekvalifikuju u konobare, kuvare, čuvare plaža i masere na kruzeru...
Kakav je to konkursni uslov “ako smatraju da Crna Gora kao država ne treba da postoji”. Kako su onda desetine hiljada depeesovaca radile u Skupštini i Vladi, u državnim preduzećima i lokalnim upravama do 2006. godine?
Ne da je ta partijska vojska pojedinačno i intimno smatrala da Crna Gora ne treba da bude država, nego su od ‘90. bar pet puta na izborima i referendumu svi do jednog glasali da je - nema.
***
Koje će metode i tehnike biti korišćene da bi komisija za prijem činovnika vidjela “kako ti mladi ljudi doživljavaju ono što su vitalni državni i nacionalni interesi Crne Gore”.
Hoće li biti preduzimane mjere i radnje za njihovo pojedinačno praćenje uživo ili će biti dovoljno prisluškivanje... Da li će biti uzeti u obzir iskazi svjedoka saradnika ili će biti vrednovani samo odgovori na pitanja komisije...
Što je za vas vitalni interes Crne Gore?... Da svi budemo slobodni, ravnopravni i jednaki pred zakonom, da više ne bude korupcije, kriminala, autokratije...
Kako, molim, ko vam je rekao da ovdje ima korupcije... Pa, javio sam se na konkurs agencije za borbu protiv nje, zar je logično da se država bori protiv nečega što ne postoji?... Nijeste vi ovdje da pitate, nego da odgovarate...
Jeste li podržali ulazak Crne Gore u NATO?... Ne, nijesam imao priliku, nije bilo referenduma...
Doviđenja, neka uđe sljedeći...
P.S. “Država je sve, pojedinac je ništa”, govorio je Musolini. “Deutshland, Deutshland uber alles”, naglašavan je taj stih iz stare njemačke himne naročito u doba nacizma i zbog toga izbačen nakon pada Berlinskog zida... Džaba učenje na Harvardu i “Džordžu Vašingtonu”, gradonačelniku Podgorice važan je samo sud njegove partije: “Državni interes mora biti iznad svega, pa i iznad ličnog dobra!”... Tračak nade ostavila je samo njegova poruka “da će izbori naredne godine bitno promijeniti odnos snaga”... Da se uzdamo u to, nema nam druge. Inače će se uskoro, nad kartom opustošene i raseljene Crne Gore, neki novi lideri, mudriji i humaniji od onoga sa početka priče, iskreno zapitati - a gdje su sada svi oni koji su u njoj nekad živjeli...
Bonus video:
