Estetski sud koji bi diskvalifikovao sva ostala mjesta i trenutke u korist jednog jedinog pomalo mi je stran. Jednoznačan odgovor mogu dati ljudi koji u sebi imaju višak vjerskog žara – a mene bi to mjesto, svaki put kada negdje otputujem i zadivim se novom gradu, proganjalo i u snu: Nemaj drugih bogova osim mene! Baš i nisam od ljudi koji se odazivaju na ljubomorne despote. Vjerovao bih u Boga koji bi umio da pleše, kaže Niče. A Dželaludin Rumi nas podučava da su put, ljubav i Bog isto: “Svi putnici svoj put prevaljuju zahvaljujući sili Njegove privlačnosti. Uzleće li prah bez vjetra? Plovi li lađa bez mora?”
Harmonija ili erotski haos?
Iza problema nemogućnosti izbora najljepšeg mjesta krije se još jedan, mnogo ozbiljniji. On je povezan sa onim što nas čini ljudima. Sa našim osjećanjem za lijepo. Jesmo li sigurni da bismo znali da objasnimo i sebi i drugima zašto je neko mjesto lijepo?
Još Pitagorejci su ljepotu označili kao sklad u čijem korjenu su mjera i broj. Svi koji su se poslije njih hiljadama godina zaklinjali u harmoniju i proporciju nijesu mogli da zamisle ništa lijepo izvan toga.
Kada je neki grad lijep? Ljudi iz oronulih, traljavih varoši će reći kada je uređen, održavan i čist. Zato što čeznu za takvim gradom. No, nijesu rijetki ljudi koji, kada žive u uređenim, održavanim i čistim varošima, čije se ulice harmonično stapaju u simetričnu mrežu, upravo to ide na živce. Pa se prošetaju, recimo, pijacom u Palermu koja je uzoran model mediteranskog haosa. I ne mogu da ne pomisle – kako je ovo životno, šareno, melodično, mirisno. Kako je ovo lijepo. Za razliku od mog sterilnog grada.
Uređenost grada može da bude samo ram za sliku. Zašto je slika lijepa ili ružna? Nije li odgovor, kao što mnogi vele, baš u oku posmatrača? Protagora je taj koji je označio čovjeka kao mjerilo svih stvari. Pa onda niti ljepota prirode, niti ljepota mjesta stvorenog ljudskom rukom, nijesu utemeljeni izvan nas, u nekoj “harmoniji sfera”. Svako stvara ljepotu po svojoj mjeri, pa joj se onda divi. Tako je meni ponekad na čudan način lijepa ona čuvena balkanska „oronula nedovršenost“. Postoje zdanja koja nikada nijesu do kraja izgrađena – nestalo je para, došao neki rat, gazdu prošla volja, neko je završio na robiji ili pod zemljom – a nedovršenu građevinu već su razjele godine. Rukopis prolaznosti na rukopisu nedovršenosti, dvostruka melanholija. A to je sjetnoj duši uvijek pomalo lijepo.
Kako je to moguće?
Ipak, nešto me iritira u stanovištu da je tek naše subjektivno merilo jedino što lepo čini lijepim. Kako je moguće da čovjek iz Patagonije i čovek iz Mongolije zastanu na jednom od lisabonskih brežuljaka i dok Težo iskri kao električna jegulja dok se tromo valja u susret okeanu, prizor grada na zakošenom narandžastom svjetlu obojica doživljavaju kao poljubac vječnosti? Taj grad na tom mjestu nije nastao po njihovoj mjeri. Ali oni na tu mjeru reaguju svim svojim bićem. Platon bi možda dao zavodljiv odgovor. Svako od nas je bio bestelesna duša koja je jedared, prije rođenja, gledala u beskrajnu ljepotu – u samo biće ljepote, u ideju. Sada, kada kažemo da je grad lijep, to se naša duša sjeća pređašnjeg stanja. Ljepota Lisabona je sjećanje duše na savršenu ideju grada, čija je ovozemaljska verzija tek ljepota iz treće ruke. Sjenka.
Ljepota je platonski rečeno u svojoj apsolutnoj verziji isto što i ideja istinitog i dobrog. Šta nam Platon poručuje dok hodamo drogirani ljepotom kao mjesečari ulicama novosadskim, sarajevskim, splitskim, ulicama bečkim, istambulskim, hamburškim? Šta dok gledamo Pariz sa Monmartra od Crkve Svetog srca kako izranja iz magličaste pjene poslije kišnog dana; dok posmatramo Amsterdam kako se novim, smjelim građevinama kladi sa morem da će ga ukrotiti; dok setnim pogledom obuhvatamo Oslo kada se u fjordu spajaju voda i nebo? Veliki Platon nam poručuje da se naša duša u svim tim bjelosvjetskim tumaranjima tijela kroz evropske gradove prisjećala dugog hoda po jednom jedinom, nebeskom gradu. On sadrži sve ostale ideje gradova. Dakle, kada putujemo, mnogo se više osjećamo delom “svjetske duše” jer se naša duša samo u pokretu prisjeća beskrajne ljepote.
Platonov nasljednik Plotin je mnogo kasnije rekao da ni jedno oko ne bi moglo da vidi sunce da nije suncoliko.
Ima nečega u tome. Prepoznajući lijepa mjesta mi prepoznajemo nešto u sebi. Kada sam 1995. prvi put kročio u Ahen, ja sam varoš u kojoj prije toga nikada nisam bio mnogo više prepoznavao nego saznavao. Ulice, gestikulacija ljudi, gradski trg sa Većnicom, sve je to već bilo u meni. Čestice gradske i moje duše su se pomiješale i uzajamno prepoznale. Moja duša je još prije prvog odlaska u Ahen bila “ahenolika”.
Odbrana staklene testere
Taman tako u istoriji filozofije pronađem dovoljno jakih objašnjenja sopstvenih doživljaja ljepote na putovanjima kadli me zaskoči Toma Akvinski da bi srednjovjekovno pragmatično promrsio: “Gvozdena testera je ljepša od staklene”. Zašto? Pa Toma kaže da gvozdena testera ispunjava svoju svrhu, a staklena ne. Svrsishodnost je dobra i time za njega postaje kriterijum za lijepo.
Na ovoj misli su izgrađeni milionski gradovi. Novobeogradski blokovi su čeda te ideje, mnogo više od kitnjstih senjačkih vila. Funkcionalnost je trijumfovala u posljednjih dvestotinjak godina, ali niko ne posjećuje gradove zato što su funkcionalni.
Ovaj preokret u mišljenju o tome šta je lijepo nije do kraja pobedio. Od Bauhausa do Korbizjea, od Brazilije do Moskve, uvijek je grad znao da nas iznenadi nekom fasadom, smjelim rješenjem, disfunkcionalnom ljepotom koja stoji bez svrhe, osim da bude lijepa.Čitava kriva kupola na berlinskom Sonijevom zdanju je ustvari funkcionalni višak, a estetski trijumf. Platonska potraga za “svjetskom dušom” u izgledima gradova nije okončana. Samo je promijenila oblik. Kupola Sonijevog centra nije ništa drugo doli staklena testera. U obogotvorenju svrsishodnosti naseobina u kojima živimo ima nečeg totalitarnog. Kada tražim inspiraciju u gradovima ja navijam za beskorisnu ljepotu. Za sjenovitu kapiju kojoj škripe šarke. Za ružičnjak ispred barake.
Anđeo na kapijama
Nemačko-jevrejska pjesnikinja Elza Lasker-Šiler je u jednoj pjesmi zapisala:„Tražim grad među gradovima/ koji anđela na kapijama ima”.
Živeo sam u nizu gradova, i u nekoliko zemalja. Po prirodi, a dijelom i voljom nasilne istorije, jesam nomad – moja beogradska adresa je trideseta po redu. Ponekad mi se svi ti gradovi u kojima sam živio, ili u kojima sam kratko boravio, pričinjavaju kao lica jednog, suštinskog grada. U meni kao apsolutni kolaž nastaje jedan nad-grad, koji u sebe uključuje i svako selo i svako predgrađe i svako izletište.
Radost kada preko Kobilje glave ulazim u Sarajevo. Radost kada se probudim u skopskoj Debar mali. Ili kada sedim Pod Ladonjom u Vrsaru. Kada ugledam železničku stanicu na kojoj piše Benfica. Mir s kojim ispijam čašu zlatnog vina u Katanji. Moj dlan na stubu bogomolje u Kordobi, one koja je bila džamija sa 1100 stubova, a sada je katolička katedrala okružena sa 800 džamijskih stubova. Pogled sa vizantijske tvrđave u jonsku plavet. Vedre boje bugarskih ikona. Sinagoga koja jedne proletnje zore 1989. u Budimpešti izranja iza ćoška puneći mi oči divljenjem. Bečka pijaca Našmarkt kao odgovor na pijace Palerma. Jedna pivska bašta na Dunavu u Regenzburgu. Zvuci Karmine burane na glavnom trgu jedne algojske varoši. Melanholična sličnost Berlina i Varšave. Lepota zalaska sunca u dnu široke ulice koja se jednom zvala Staljinova aleja. Anđeo nad kapijama grada je tada bio – anđeo istorije, anđeo očajanja. Odnekud doleprša i Rilkeova misao da je lijepo tek početak strašnog.
Opet na put
Butik u Rimu u kojem lijepa žena proba krpice a kroz ogroman prozor iznad ogledala vidim kupolu Svetog Petra. Kapućino u sjenci novog Starog mosta, dodir Neretve, ledene usred najvrelijeg dana u godini. Seosko imanje kao tobogan prema klisuri Lima, a iza trorogi Komovi. Krakov pun sočnog poljskog jezika u doba kada je vegeta vredela kao zlato. Rajna i svi gradovi na njoj. Bregava, čudesna rijeka i grad od kamena i čempresa – nestvarni Stolac. Robna kuća Marks u Triru. Mozelski rizling kao vino koje ne možete opisati ako ga niste probali. Napuljski mastifi, gladijatorski psi, koji se šećkaju pored zaigrane dječice na beskrajnoj belgijskoj plaži kod De Panea. Miris marihuane u Mastrihtu. Amerikanci u Geteovoj studentskoj kafani u Lajpcigu.
Pirotska peglana kobasica na tezgama za pazarni dan. Medovača koja se zlati na domaćinovom stolu.
Naposletku, prozorče aviona nad gradom u kojem sam rođen. Dvije rijeke sa velikim riječnim ostrvom kao zajedničkim pupkom ponovo mi oduzimaju dah. Ima predjela koji su savršeni samo iz ptičije perspektive.
Sila Njegove privlačnosti me i dalje tjera da putujem. I da se vraćam ovamo.
Ipak da odgovorim na ono teško pitanje sa početka zapisa – gdje je najljepše mjesto? Valjda grad u kojem nikada nisam bio, a upravo se spremam na put.
Bonus video:
