Ko nije gledao tv seriju “The Loudest Voice” o Rodžeru Ejlsu, osnivaču Fox televizije i osobi koja je uvela prljavu igru u televiziju i politiku, treba ozbiljno toj seriji da posveti pažnju, sa ciljem boljeg razumijevanja ove naše žabokrečine od političke scene. Svakako, apsolutno je briljirao Rasel Krou, a priča je toliko dobra, do te mjere da “se smrzneš”; ali pod uslovom da imamo i dalje malo mozga da čitav svijet posmatramo kao naše dvorište, iako su nas smisleno sveli na to da razmišljamo samo u granicama Crne nam Gore. Tako sasvim usko razmišljaju naši novinari, političari, čak i pisci i slikari, rijetko ko se drznuo da misli i gleda “outside the box”.
Paradoksalno je da što više izbora imamo u smislu da možemo sami da biramo informacije, postajemo sve gori. Naravno, jer biramo ono u šta želimo da vjerujemo, čim želimo da se kljukamo. Onaj ko prima platu iz državnog budžeta naravno da će da gleda državnu televiziju, jer mu je lakše da se kljuka informacijama koje mu gode. Punoća njegovog frižidera i debljina novčanika zavise od održivosti informacija plasiranih na državnoj televiziji. U toj sprezi, patriotizam dođe kao začin, ne kao osnova. Dekor.
Tako je i Rodžer Ejls sve na vrijeme shvatio, povezao politiku, advertajzing i medije i napravio čudo od FOX televizije. Odabrao je konzervativizam kao formulu i nov talas još od osnivanja FOX-a. Njegova rečenica da: “ljudi ne žele da budu informisani, oni žele da se osjećaju informisano” je ključna za razumijevanje stanja svijesti današnjeg gledaoca ili glasača. Treba imati na umu da je njegova formula nastala početkom devedesetih. Poznavao je sve neuralgične tačke društva, ali i pojedinca. Ejls je bio mastermajnd, manipulator, tip briljantan i inteligentan, jedan od najvećih stručnjaka za televiziju, politiku i medije, što ga naravno ne abolira od činjenice da je seksualno zlostavljao zaposlene i mutio vodu gdje je stigao. Zato je i bitno pogledati tv seriju o njemu, ili pročitati knjigu Gabrijela Šermana, The Loudest Voice In The Room po kojoj je rađena serija.
Nakon serije ili knjige sve će nam se samo kazati, jer poplava domaćih desničara na baterije, usiljenih konzervativaca i junoša nije ništa novo do talas, sa obje strane svijeta. Naši grabe pukotinu na sceni, pa od nacionalista postaju ultra-demokrate ili od građanski orjentisanih likova postaju prvaci na braniku otadžbine. Svako bira što misli da će bolje proći, a narod se pali kao šibica. Degutantno je posmatrati te transformacije ljudi u odijelima, jer sve je to već viđeno, sve je falsifikat i ništa nije autentično. Bljutavo i komično istovremeno, jer sve je odraz u ogledalu, pa i ovi naši lisičići, naši jedinstvenjaci, erdogančići, krstopopovčići i orbančići, drljevičići, dražoljupčići, salvinisti i lepenisti. Samo biraju uloge, ali je The Loudest Voice odlična i poučna serija, a ovo što gledamo kao prenos iz nešeg parlamenta, našeg doma polovnih lordova je najgora serija svih vremena, i nažalost niko ne zna koliko će još epizoda da traje.
Bonus video:
