Kad sam bila mala mnogo mi se sviđalo učenje rodoslova, kažu da sam ga napamet znala do 21-og koljena. Sad se jedva prisjećam početka i kraja... Andrija Bojičin, Bojica Petkov, Petko Mirov, Miro Đikanov... Idući dublje u prošlost, trebalo bi da se pojavi i neki Peraš, pa Raslo...
Od tog Rasla brzo sam stizala do Pavla Lekinoga. Leka je bio Dukađini, a ja Jovanović, ali to je meni zvučalo potpuno jednako. Ko bi lud pred đecom pričao o etničkim razlikama. Ni vjeru niko nije pominjao, u većini seoskih crkava tada su stanovala magarad.
Bili su to predškolski dani, redovno deklamovanje rodoslova dočekivalo je goste čim pređu prag. Titovo bratstvo i jedinstvo još se dobro držalo, nikome nije na um padalo da se perčina oko toga koliko bi Lekino dukađinstvo moglo da utiče na naše crnogorstvo.
***
Roditelji su se tada ponašali sasvim normalno, nijesu trovali vlastitu đecu. Dok su Drita i Martin stanovali u našoj kući bili su podstanari kao i ostali, a ne Albanci. U komšiluku su, u srećnom braku, živjeli Zorka i Redžo, kod njih su se vazda mogle pozajmit’ pare. Bez kamate i uzvraćanja, samo jedno hvala.
Zahvaljujući ponajviše tim slikama iz djetinjstva, do etničke pripadnosti i danas držim taman koliko i prije osnovne. Da je zanimljiva za učenje, shvatila sam na kraju gimnazije. Tako je lijepo moja rođaka Zorica, tada Radulović sad Mrvaljević, pričala o etnologiji da sam lako odustala od građevine...
Etnogeneza, moja uža struka, uspjela je da mi približi porijeklo mnogih naroda. Razlike su bile bitne da se nauči nešto specifično, a ne da se njima prijeti. Tako je to išlo kod pravih profesora...
Kod pogrešnih, i nauka može odvesti u šovinizam. Masa je studenata učila baš od njih, tako mi se bar čini četiri decenije kasnije...
***
Skoro 60 semestara traju predavanja crnogorske vlasti, a ni petnaestak posto slušalaca u ovom zapuštenom amfiteatru još nije počelo da uči s razumijevanjem. Samo napamet, lekciju po lekciju, od devedesetih do sada.
Zato sam redovno u problemu kad pokušam da objasnim ulogu depeesa u nacionalnim i vjerskim razmiricama. Uvijek i sve zamute tako da, pred onima koji zaborave kako je nešto počelo, na kraju ispadnu jedina prava strana.
Kad je početkom devedesetih krenula čistka Crnogoraca, bila je tako efikasna da je više intelektualaca primalo platu od Ćana Koprivice nego od državne uprave. Ali, bili su to umni ljudi, od njih sam i naučila kako da izbjegnem nasijedanje na depeesovske mantre...
Prva lekcija bila je da režimu ne smetaju crnogorska znamenja zato što su crnogorska i što mu srce puče za drugom nacijom. Smetala su zbog toga što je pod njima podignuta pobuna koja je opasno prijetila da pučisti ne proslave na vlasti ni drugu godišnjicu.
Spasio ih je rat, zato su ga i vodili. U oslobođenje vaskolikog srpstva nijesu krenuli zbog srpstva, nego zbog teritorija, novca i moći koja se tako najbrže jača i najlakše održava...
Šteta što tu lekciju skoro dvije trećine Crne Gore još nijesu savladale...
***
Zato depeesu i sad, kad mu više ne trebaju glasovi sa te strane, uspijeva da je digne na noge čak i očiglednim budalaštinama. Ministru kulture naloženo je da primijeti kako jedan zabavni pjevač i jedna ozbiljna solistkinja krše zakon, zato što ni “Tamo daleko” ni “Oj, svijetla majska zoro” ne izvode u verziji koju njegova partija smatra ispravnom...
To ni etnomuzikolozi nijesu mogli da raščivijaju, obje su pjesme duže od vijeka odomaćene i mijenjane u narodu, nema tog propisa koji može proglasiti original.
Nema ni potrebe, inače bi cijeli crnogorski parlament zaglavio kod tužioca još prije deset godina. Kad je zakonom propisao da se Lovćen izbaci iz crnogorske himne.
A vlast ucijelo na sudu još mnogo ranije. Zato što je, ne tamo daleko nego vrlo blizu, zvaničnom državnom politikom izvodila Srbiju na more skoro 20 godina.
***
Da se vlasi ne dosjete, ali i reciprociteta radi, sankcijama je zaprijećeno i zbog albanske zastave u Tgaji?! Da kojim slučajem depees proljetos nije protjeran iz vlasti u Tuzima, ministru kulture ne bi bilo naređeno da je uoči ni posred Cetinja.
Nije mi samo jasno kako su očas posla, na proslavi pored Cijevne, uspjeli da vide dvoglavog crnog orla, a mjesecima ne mogu da dobace pogledom samo malo dalje, tamo gdje se upravo na toj rijeci grade dvije elektrane.
Dobro, jesu male, ali nijesu manje od barjaka. Opasnije po Crnu Goru sigurno jesu, a u planu je još 12...
Predizborne igre režima podizanjem tenzija trebalo je da podstaknu nacionalnu netrpeljivost, ali lokalna vlast nije nasjela. Vrlo pristojnim saopštenjem, udarila je tamo đe depees jedino može da zaboli...
Dok su naši glasovi bili vaši, barjaci nijesu smetali. Ako stvarno krenete kod tužioca, krenuće i državna vlast stopama opštinske u Tuzima...
***
Nakon sabora u Herceg Novom, režimu je upućen bitno drugačiji odgovor, kao naručen u ljetnjoj predizbornoj sezoni. Ne bi me potpisani episkopi iznenadili i da jeste.
Zahvaljujući njihovom minulom radu, izgleda da mase na društvenim mrežama jesu nasjele i svetovnim i duhovnim vlastima... Nemanjići, ustaše, svetosavlje, gejevi, Kosovo, sorošoidi, ćirilica, zadužbine... da nije virtuelno možda bi se i zapucalo...
Odnos vlasti prema imovini SPC opredijeliće odluke velikog bokeškog sabora koji je u pripremi, upozorili su episkopi relativno diplomatski, mada sam makar dvojici svjedok da to umiju i mnogo drugačije.
Odlučiće o čemu? Da je vlast bila bogoljubiva i bogougodna kad je ukatastrila imovinu na tu crkvu, a sad je naglo prestala to da bude...
Kad naopaka vlast donosi zakone, treba li zbog toga mijenjati državnu granicu ili državnu vlast. Čijoj se smjeni ne nadam dok joj episkopi ovako prislužuju...
***
Ne razumijem ni što je trebalo da najavi poruka kako je “1945. Boka Kotorska prisajedinjena Crnoj Gori pod tačkom razno”? Nije valjda da, pod tačkom isto, može od nje biti otcijepljena na narednom “velikom bokeškom crkveno-narodnom saboru”...
Nijesu ni Plav i Rožaje oduvijek u Crnoj Gori, pa me živo zanima kako bi rodoljubi sa sabora reagovali da se neko iz Mešihata oglasi tim povodom.
“Bokotorska episkopija ujedinila se u SPC direktno preko Patrijaršije u Beogradu, a ne preko Cetinja”. U redu, ali odavno je ne samo ta episkopija nego pravoslavlje ucijelo, liše CPC, ujedinjeno direktno sa Beogradom, bez posredovanja Cetinja. I što ćemo sad s tim?
Ništa, religija za sada nije nasljedna, u pitanju je lični izbor... Ako depees i o tome ne donese kakav zakon, da se još koju godinu o jadu zabavljamo od Cijevne do Sutorine, a bogme i do Grnčara...
P.S. Nešto drugo u Crnoj Gori kao da jeste nasljedno. Olako prizivanje opasnih zbivanja, uprkos tome što nam se ionako prečesto događaju. Kao uputstvo kako da vjernici svojim životom brane imovinu SPC, jedan od govornika potegao je kneza Lazara: “Bolje da nas unuci mrtve pamte, nego da nas sinovi žive zaborave”... Tako to biva s naopakom upotrebom istorije, a ni 30 godina nije prošlo otkako je cijeli Balkan zamalo otišao u lagum. Ne zbog kneza Lazara, nego naše pameti...
Bonus video:
