Nedjelja, popodne. Vreli dah avgusta na asfaltu. Na ulicama nigdje nikoga. Skoro nikoga. Idem za zvukom koji se pretvara u ritam nesumnjivo balkanskog porijekla, a potom izbijam na pusti trg u čijem dnu, u sjenci dugačke, prizemne, plavo okrečene kuće, za stočićima pod suncobranom sjede tri nepomična čovjeka. Jedan je go do pojasa i obrijane glave, drugi u bijeloj majici na tregere, a treći u izbledjelom dresu nepoznatog niželigaškog kluba.
Od Kara-Mustafe do Halida
Iz zvučnika dopire pjesma koju ne prepoznajem odmah, pošto nisam u stanju da je odmah povežem sa ovim mjestom: Ja bez tebe ne mogu da živim/hej ljubavi nikad preboljena/ja se više ničemu ne divim/zato pijem za ona vremena...
„Halid“, sijevnu mi kroz glavu. Kao u znak potvrde mog skromnog ali ovaj put preciznog poznavanja narodnjačkog žanra, za ovom pjesmom krenu i druga u kojoj Halid Bešlić žudi i za hladnom vodom sa Romanije i za vrelim usnama svoje dragane.
Morao sam sam sebi da kažem da nisam negdje na svadbi u Srbiji ili usred Bosne. Ja sam u Staroj Moldavi, na Dunavu, sa rumunske strane.
Neke stvari se ne mijenjaju stotinama godina. Crnjanski je ostavio zapis o vlaškim i srpskim selima oko Temišvara u kojima se moglo „pod rascvetanom jabukom, na drvenoj klupi, uz plamen jedne sveće, piti kiselo vino i pevati, uz tamburu, o bolnom Kara-Mustafi“. To je to.
„Iznemoglo srpstvo“
Otkud ja ovdje, duga je priča. Samo da kažem da sam nekoliko dana obilazio mjesta naseljena Srbima, od Temišvara pa do Stare Moldave, da sam bio u srpskim manastirima iz XIII vijeka koji imaju ljekovite izvore, i za koje legenda kaže da ih je osnovao Sveti Sava. I eto me sada ovdje u Staroj Moldavi. Moji saputnici spavaju pritisnuti vrućinom u polumraku pansiona. I ovo selo drijema. A ja izlazim u vrelo popodne da upoznam mjesto, jer slutim da ću rijetko imati priliku da dođem ovako daleko od glavnih putnih pravaca.
Samo što sam naučio da je Halid i za rumunske Srbe neka vrsta folk-ikone, a već izbijam jednom sporednom seoskom ulicom na Dunav. Dva reda prizemnih kuća koja se završavaju debelom rijekom. Na obali dva privezana čamca. Granica. Tamo preko je Srbija. Ta granica je mogla da bude i na drugom mjestu, da je 1919. drukčije odlučeno. Tada su se rumunski i srpski kralj zadovoljili činjenicom da je s ove i s one strane Dunava ostalo po 60.000 Rumuna i Srba, da budu manjinski začin u novoosnovanim državama.
Istoričari su zabilježili da je Stara Moldava 1910. imala skoro 2.000 Srba, da su oni sačinjavali 90 odsto populacije. Čaušeskuov socijalizam je ponekad bio nervozan, pa je umio da protjera pripadnike manjina u Baragansku stepu, gušene su vjerske i nacionalne slobode. Diktator je stvorio stabilnu rumunsku većinu. U selu je već 2002. bilo 80 odsto Rumuna.
Trudim se da ovo što vidim, ne gledam tuđim očima, makar to bio pronicljivi pogled Miloša Crnjanskog: „Sve je to staro iznemoglo srpstvo mirisalo na tamjan“. Ali iznemoglost je možda prava riječ. Politička i građanska prava srpske zajednice su u današnjoj Rumuniji zagarantovana. Ipak, ona se nezaustavljivo osipa. Problem doduše imaju i većinski Rumuni. Prema podacima statističke platforme CountryMeters ove godine se u zemlji dnevno rađa 489 beba, a umire 671 osoba. Za manjinu koja predstavlja ispod 0,1 odsto stanovništva Rumunije može se reći da supstancijalno kopni.
Emilijan Josimović
Prolazim kraj seoske crkve na čijem zvoniku piše 1856. A na dvije table na kapiji na srpskom i rumunskom jeziku spominje se svakako najpoznatiji čovjek rođen ovdje: Emilijan Josimović.
Emilijan, sin oficira, rođen je 1823. u Staroj Moldavi kao dijelu austrougarske Banatske vojne krajine. Sa 22 godine dobija bečku diplomu filozofije i tehnike, a sa 24 godine odlazi u Beograd, u kojem postaje član Društva srpske slovesnosti, Srpskog učenog društva, Srpskog poljoprivrednog društva i ko zna čega još. Taj čovjek sa svoje 44 godine urbanističkim planom poznatim kao „Objasnenije“ preko orijentalne čaršije kao na palimpsestu ispisuje evropskim urbanističkim rukopisom ono što mi danas možemo da vidimo - osnovne pravce i parkove u centru Beograda.
„Sa jako potkresanim kril’ma pak može se najdalje samo lepršati, ali nikako visoko poleteti“, zapisao je 1867, želeći da kaže da su mu tadašnja ograničenja i zatečeno stanje onemogućili da od Beograda stvori to što bi grad zaista mogao da bude.
Knez Mihailo, koji je prije dolaska na srpski presto 17 godina živio uglavnom u Beču i proputovao Evropu, bio je zadovoljan planom. Ovaj savez nalogodavca i urbaniste je vidljiv sve do danas. Na početku Knez Mihailove je urezano ime Emilijana Joksimovića, dječaka koji je 20-ih godina XIX vijeka Dunav gledao sa ovog istog mjesta, iz Stare Moldave.
Put do groblja
Produžavam dalje ulicama koje paralelno prate tok Dunava. Nesnosna žega. Kuće su niske i dugačke, kablovi sa betonskih bandera idu na sve strane. Neke od kuća čuvaju bijeli lavići. I smisao za kič prekogranično povezuje ljude istog korijena. Skrećem u Strada lagodarei.
Nekoliko porodica u ritualu opraštanja od starih roditelja. Vikend je gotov. Sinovi sa snajama, kćerke sa zetovima i unučad idu nazad u grad. Polako se na klupe u hladu usuđuju stariji žitelji, kojima je dosta popodnevne dremke. Ponekom ko mi hvata pogled kažem dobar dan i dobijam iste dve riječi na poklon.
Sa desne strane se pomalja seosko groblje. Ovdje ću pronaći nijemu hroniku mjesta. Ulazim kroz kapiju i vidim da je groblje prostrano. Neke kapele su predimenzionirane, vjerovatno su svjedočanstva davnih vremena kada se trgovinom na Dunavu mogao steći takav imetak, da bude i za razmetljivu grobnu kuću.
Jedna je starica u crnini u razgovoru sa nekim svojim koji leži tu, i ne odgovara joj. Ili ja samo ne čujem. Čitam imena. Nikolići. Jovanovići. Običan srpski svijet kao i sa one strane rijeke. Zainteresuje me nadgrobnik sa slikom oca i kćerkice. Apostolović Šandor je poginuo u ratu 1944. „Poživeo 24 godine“. Ratovi odnose mlade ljude i ostavljaju za sobom siročad, kao što je Šandorova kći Zorka, da od oca upamte samo fotografiju. Nju poslije postave na nadgrobni kamen. Prije nego što i sami umru.
Život Stane Simić
Zamislio sam se nad Apostolovićima pa nisam ni primijetio da se među nadgrobnicima približava starica u crnini. Ne ona koju sam vidio na ulazu, nego druga, sa ružama u ruci. Razmijenim i sa njom „dobar dan“. Pitam mogu li iz groblja da izađem prečicom, da se ne bih vraćao cijeli krug. I tako, riječ po riječ, ostadoh sa njom u razgovoru.
Stana Simić ima 88 godina. I došla je da obiđe sina Stevu koji je prošle godine umro u svojoj 62. godini. Radio je prvo na brodu, plovio je sve do Severina i dalje. Potom u staromoldavskoj luci. Stana govori čistim jezikom. Jedino kada dođe do zvaničnih oznaka u rječnik se potkrade poneka rumunska riječ. „Port“ umjesto luka.
Sin nije dočekao penziju kojoj se radovao. Ostala su djeca i unuci. Stana Simić ima četiri praunuka. Jedan je mnogo pobožan i pametan. Drugi su drukčiji.
Stana kao refren ponavlja - veliki teret, veliki teret kad ukopaš dijete.
Ne razumije zašto joj Bog to radi. A njen pametni praunuk joj kaže da joj je Tvorac podario dug život jer je ona cijeli život služila drugima ne misleći na sebe.
Stevo je, kaže Stana, prikupljao stare knjige, predmete od istorijskog značaja. Neko ga je prijavio, pa su došli iz policije i pokupili sve što su našli. Od tada se vedar čovjek zatvorio u sebe. Slušajući Stanu ulazim u cijelo jedno stoljeće, u živote i smrti ovdašnjih podunavskih Srba u Rumuniji, koje je hir istorije doveo na početak Banatske klisure, kako se Đerdapska klisura ovdje zove. I počinjem da razumijem kako su i ovdje dolazile i odlazile carevine i države, a ovdašnji ljudi nisu imali kud, jedino su tu bili svoji na svome. Sa slovenskim jezikom u moru romanskog, ali i sa mađarskim i njemačkim glasovima u tom banatskom horu.
I bude mi žao
Opraštam se od Stane, ona kaže, hajde da vas ispratim, kao da me prati iz kuće. Mahnem joj prije nego zamaknem za kapelu iza koje je kapija i onda je izgubim iz vida. Pecne me misao da je vjerovatno nikada više neću vidjeti.
I bude mi žao tog osipanja, tog tihog curenja života iz ovih mjesta. Te zavičajne oronulosti. Pa se onda nađem u obavezi da ne pišem samo o manastirima, znamenitostima, svim tim slavnim ljudima. Zapis o Stani Simić koja evo 88 godina živi na istočnoj obali Dunava u selu Stara Moldava, te sada tuguje za mrtvim sinom, taj zapis je jednako važan kao priče ispod Etne, iz norveškog fjorda, iz velikih gradova ili sa dalekog Sredozemlja. Jer je i život ovih ljudi jednako važan kao i životi pesnika i državnika.
Na neki način za Staru Moldavu važi to što je Miloš Crnjanski 1925. zapisao o svom Temišvaru: „Među varošima, koje smo izgubili svakako za uvek, ima nekoliko punih melanholije, koje su ostale sasvim blizu našoj granici, pa ćemo se češće setiti, dok vreme ne učini svoje da ih zaboravimo“.
Svakako, Srbi se još okupljaju o crkvenim praznicima kod manastira i bogomolja, iz kafana trešti narodna muzika, miriše roštilj. Srbi imaju svoj savez koji ima sopstveni centar u Temišvaru i izdaje knjige.
Imaju svoje crkve i manastire koji se obnavljaju. Dunav više nije Limes. Granica je mnogo mekša nego u doba Čaušeskua kada su Rumuni bježali na Zapad koji je počinjao tu, kod Velike Plane, Bele Crkve. Ovde je Srbija zaista na zapadu, mada je Zapad Srbiju zaobišao i preko članstva u Evropskoj uniji naselio se u istočni komšiluk, u Rumuniju i Bugarsku.
Naslov knjige Svetozara Markovića „Srbija na istoku“ nigdje nije tako upitan kao u pograničnim predjelima Rumunije uz Srbiju, kao u Staroj Moldavi ili na Dunavu kod manastira Bazjaš, gdje sam zadivljen gledao kako užarena sunčeva lopta tone na zapadoj, srpskoj strani, u vodu i banatsku ravnicu.
Samo što smo prešli granicu i kod Kaluđerova ušli u Srbiju, svijet koji sam upravo napustio počeo je da mi izmiče, da se udaljava, kao da se ne radi o prostornoj već o vremenskoj distanci. Kada smo usred noći svratili u kafanu Srbija kod Bobana, već sam imao utisak da sam mjesto u kojem sam maločas bio zapravo - sanjao.
Zato i pišem o Staroj Moldavi. Pisanje je lek protiv zaborava.
Bonus video:
