Izađete na glavni trg. Nedjelja je. Pomalo je prohladno, jer unaokolo su brda među kojima rijeka Mozel probija svoj put prema stotinjak kilometara udaljenom Koblencu da bi se tamo kod Njemačkog ugla ulila u Rajnu. Na trgu je nekoliko kafea u kojima već vlada živost. Ljudi doručkuju, pijuckaju kapućino i ćaskaju. Unaokolo, zgrade i tornjevi djeluju bajkovito. Najprije tiho, pa sve glasnije čujemo pjesmu.
Slavim peharom punim zavičaj divnog vina ovdje je rijeka Mozela Rajnina ćerka fina
Grupa sjedokosih bećara - dame i gospoda - njih desetak na centru trga stoje naslonjeni na tezgu kružnog štanda. Čovjek iza tezge im pruža tečnost boje zejtina u posebno lijepim, karakterističnim vinskim čašama koje podsjećaju na pehare. Moja saputnica zastaje, fascinirana. Prvi put je u Triru. Za nju su Njemci ozbiljni ljudi koji samo rade ili planiraju šta će da rade. Zato stvarno nije očekivala da oko pola jedanaest prije podne, nedjeljom, vidi ove ljude kako su zasjeli da uz mozelski rizling skladno zapjevaju pjesmu koja slavi „rijeku u vječno mladom ruhu“ i vino sa njenih padina kao „tečno zlato“.
Poslije nekoliko dana boravka ovdje uvjeriće se u to da je ova prastara vinska kultura jedinstvena u svijetu. Ljudi u lokalima dobro jedu, ali apsolutno sva vina koja dođu na sto imaju buke koji u mirisima seže od dinje do oraha, od slatkogorkog do trpkovoćnog.
U vinskim lokalima nema muzike. Ljudi su posvećeni vinu i jedni drugima. Žamor razgovora je ljekovit, jer taj koloplet glasova natopljen jednim od najboljih vina na svijetu ima u osnovni svog tonaliteta - životnu radost. Vinopije su u Njemačkoj, kao i drugdje u svijetu, naprosto vedriji ljudi od onih koji tamane žestinu ili pivo.
Na glavnom trgu
Odoljeli smo iskušenju da se pridružimo raspjevanim seniorima i sjeli u bašticu obližnjeg lokala naspram glavne fontane. „Petrov bunar“ je nazvan po svecu zaštitniku grada. Izgrađen je 1595, rukom kipara i kamenoresca Hansa Ruprehta Hofmana. Šestougaono korito okuplja četiri kardinalne vrline: Justicija, pravednost, je sa mačem i vagom, Fortitudo, snaga, je predstavljena sa slomljenim stubom, Temperancija, umjerenost, sa vinom i vodom, i Sapijencija, mudrost, sa ogledalom i zmijom. Naravno, tu su i mnoge druge dekorativne figure, a na vrhu nad svim tim bdi Sveti Petar.
Iza nas je „Štajpe“ bijela gotska četvorospratnica iz 1430. Pogled nam lagano i sa uživanjem kruži preko renesasnsih, baroknih, klasicističkih fasada. Povrh fontane diže se toranj Crkve Svetog Gangolfa. Legenda kaže da je Gangolf bio burgundski vitez u doba kralja Pipina. Navodno je saznao da ga žena vara sa popom. Zahtijevao je da Bog odluči da li žena laže kada poriče krivicu i naredio joj da stavi ruku u izvorsku vodu. Kada je izvukla ruku, koža je bila spržena. Izgleda da je u VII vijeku ta vještina otkrivanja prevare uz nebesku pomoć bila koliko-toliko pouzdana. Gangolf oprosti ženi, čak joj prepiše pola imanja, ali su razdvojili postelje. Popa je protjerao iz kraljevstva. Ali pop se uz pomoć ljubavnice vratio i ubio Gangolfa na spavanju. Na njegovom grobu su se počela dešavati čuda. Kada je to čula, žena je zajedljivo rekla: „Gangolf umije da čini čuda kao što moje dupe umije da pjeva“. Nije trebalo to da kaže jer bi od tada svakog petka, na dan u nedjelji kada je njen muž ubijen, njena pozadina nesnošljivo „pjevala“ po cijeli dan. Na trgu su i zgrade sa ukrštenim fasadnim gredama koje njemačkim gradovima daju starinski šarm.
Jevreji su nekoliko stotina godina bili u Triru kod kuće. Preživjeli su nekoliko pogroma. Godine 1349. su protjerani, pa je njihov kvart opustio. Danas se sa glavnog trga može vidjeti prolaz koji se zove „Jevrejski sokak“ kao svjedok davno iščezlog života.
Rimski korijeni i asirska saga
Trir su osnovali Rimljani. Nazvali su ga Avgustus Trevorum. Čak je sa velikom vjerovatnoćom poznat i tačan datum osnivanja - 3. mart 16. godine prije Hrista. Dakle, prevod rimskog naziva bi bio „Avgustov grad Trevera“. Znamo da je Avgust rimski car, ali Treveri? To je keltsko pleme koje je prihvatilo rimsku vlast. Cezar je u svojim „Zapisima o Galskom ratu“ istakao njihovu jahačku vještinu. Jezički stručnjaci pak kažu da je ime ovog plemena na starokeltskom moglo da znači naprosto „Skeledžije“ - putnici preko vode, koji su se zaustavili na obali Mozela.
Od istorije je kao i uvijek zavodljivija legenda. Navodno je osnivač grada bio princ Trebeta, sin asirskog kralja Nina - kojeg opet mnogi poistovjećuju sa bilbijskim Nimrodom - i jedne vavilonske kraljice. Kada je kralj doveo novu ženu, čuvenu Semiramidu, Trebeta je dobio maćehu koja će ga poslije očeve smrti protjerati na zapad. Mora da je Semiramida bila užasna maćeha jer Trebeta bježeći iz Ninive nije stao sve do današnjeg Trira. Bješe to, prema legendi, više od dvije hiljade godina prije Hrista.
Ne znam kako je Trebeta prevalio rastojanje od iračkog Mosula, tadašnje Ninive, do Trira. Mora da se nakon pređenih 4.235,6 kilometara koje pokazuje google, dobro umorio. Izabrao je sjajno mjesto da stane i ostane. Na „Crvenoj kući“ u Triru na latinskom je 1684. godine uklesan zapis: „Trir je stajao hiljadu i tristo godina prije Rima. Neka i dalje stoji i neka se raduje vječnom miru“.
Trirska hodočašća
U Bazilici Svetog Matije u Triru se navodno nalazi jedini apostolski grob sjeverno od Alpa. Matija je Isusov učenik koji je kao apostol zamijenio Judu poslije njegove izdaje i samoubistva. Zato ga nekada zovi u „trinaesti apostol“. Istorija nije sigurna gdje je umro i gdje mu je grob, ali hrišćansko predanje kaže da je umro kao mučenik u Jerusalimu - kamenovali su ga.
Otkud onda njegov grob u Triru? Jelana, majka rimskog cara Konstantina Velikog, je navodno pronašla njegov grob u Palestini i povjerila njegove posmrtne ostatke na čuvanje Agriciju Trirskom, jednom od prvih biskupa sa ove strane Alpa. Ovo je još jedna jaka i stara priča koja gradu daje mogućnost da se pozove na nju kada se u prospektima za turiste tvrdi da je Trir „ najstariji grad Njemačke“.
U svakom slučaju, ako se u sunčano jutro kao ja probudite u Triru znaćete da bi trebalo da ste zadivljeni činjenicom da ste se obreli na mjestu koje smatra da je mnogo starije i od Rima, a kamoli od takvih žutokljunih gradova kakvi su Berlin, Hamburg ili Minhen.
Prođete li gradskim trgom naići ćete sigurno i na „Apoteku lav“ - na njoj piše jasno kao dan:„Najstarija apoteka Nemačke. 1241.” Prošetate li nešto dalje po živom širem centru naići ćete na Modnu kuću Marks. To je ovdje obično prezime. Kao što je u nekim drugim krajevima normalno da salamu kupite u mesari Niče, a polovna kola kupite od čovjeka koji se preziva Vagner.
San o promjeni svijeta
Ali nekoliko koraka dalje u ulici Brückenstrasse na broju 10 postoji zaista razlog da se Trir proglasi izvorištem svjetskog trenda. Radi se o rodnoj kući Karla Marksa. Generacije jugoslovenskih učenika znale su za Trir samo zato jer je bradati mladohegelijanac rođen u ovom gradu 1818.
Gradonačelnik Trira je, doduše, socijaldemokrata, ali nisam siguran da bi sebe nazvao marksistom. Na ovogodišnjim gradskim izborima najveći broj poslanika su dobili Zeleni. Kinezi tragom socijalističke ideje dolaze ovamo u grupama, kao lososi koji uzvodno krenu ka izvoru. Sigurno su začuđeni lijepom građanskom kućom u kojoj je odrastao mali Karl. Ni traga od siromaštva i potlačenosti. Marks je snagom intelekta htio da pobijedi eksploatatorski kapitalizam. Tamo gdje je njegova ideja zalutala na stranputicu, gdje su je ščepali vulgarni marksisti, dešavale su se strašne i mučne stvari. Ali tamo gdje je pokazala moć transformacije, kao recimo u Skandinaviji, uspjela je da civilizuje neprijatelja i stvori svijet dostojniji čovjeka.
Ovolika popularnost Marksove rodne kuće donosi dobit gradu. Možda je razlog banalan: lakše je posjetiti muzej nego pročitati „Kapital“. Kako god, Trir se odavno izmirio sa svojim „bludnim sinom“, pa prodaje razglednice sa njegovim likom i ubire ekstra-profit na osnovu monopolskog posjedovanja njegove rodne kuće. Tako kapitalizam svoju izvornu negaciju pretvara u inovaciju, a potom u dobit.
Kameni znakovi vremena
Preteške su ovo misli za ovako lijep grad. U kojem postoji takva gustina prastarih građevina da je nejasno odakle početi. Trir je bio jedan od glavnih gradova Rimskog carstva u kojem je, prije nego što je osnovao Carigrad, stolovao niko drugi nego Nišlija Konstantin Veliki. To se vidi po reprezentativnim građevinama iz tog vremena. „Konstantinova bazilika“ je u stvari bila velika aula za prijeme. Tu su i „Carske terme“, amfiteatar i mnogi drugi svjedoci rimske slave. Grad je u IV vijeku imao stotinjak hiljada stanovnika i time je bio najveći grad sjeverno od Alpa. Mnoge današnje evropske metropole su u poređenju sa ovim gradom bile prave palanke. Među njima su tadašnja Lutecija koju danas nazivaju Pariz ili Londinium, u čijem latinskom imenu je lako prepoznati London.
Ipak je „Porta Nigra“ najveći rimski znak na mapi grada. Mnogi turisti koji se slikaju kraj glomazne kapije grada, ne znaju da je ona ustvari nezavršena. Rimljani su je započeli za vrijeme cara Marka Aurelija, ali su je zbog preusmjeravanja novca u hitnije stvari, ostavili nedovršenom. Ko bi rekao da će skoro dva milenijuma kasnije ova promašena investicija biti profitabilni magnet za turiste iz cijelog svijeta.
Postoji i jedna lijepa priča o ovoj gradskoj kapiji. Vizantijski monah Simeon, koji je krajem X vijeka rođen kao Grk pod arapskom vlašću u sicilijanskoj Sirakuzi, a Boga pronašao u Carigradu, poslije raznih pustolovina, među kojima je i posao ličnog pratioca trirskog biskupa u Svetu zemlju, skrasio se u kuli Porte Nigre, gdje je pet godina proveo u meditaciji i molitvi. Simeon je prije toga na putovanjima prevalio 25.000 kilometara. Govorio je grčki, aramejski, egipatski, arapski i romanske dijalekte. Po predanju, prije smrti se zazidao u istočnu kulu rimskog zdanja.
Vrijedi vidjeti i Crkvu Svetog Petra, ona je najstarija katedrala u Njemačkoj, pa je i trirska biskupija, logično, najstarija u zemlji.
Burna istorija, idilična sadašnjost
Međutim, nije sve išlo glatko u istoriji grada. Na razdjelnici epoha, kada propada Rimsko carstvo, a Franci još nisu izrasli do državnosti, grad je više puta paljen i pljačkan. Kroz grad su jurcale razne vojske, od germanskih ratnika, preko Huna i Vikinga, te raznih soldateski u Tridesetogodišnjem ratu. Tadašnji posjetioci nisu imali namjeru da se dive ljepoti grada već da je zatuku.
Ipak, grad se uvijek iznova oporavljao. U posljednjih nekoliko vjekova je trirska regija granično područje u kojem se ukrštaju ambicije Pariza i Berlina. Francuska i njemačka vlast su se smjenjivale. Dvadeset godina francuske okupacije za vrijeme Francuske revolucije, potom pruska vlast, ponovna francuska okupacija nakon Prvog svjetskog rata sve do 1930. U gradu je poslije Drugog svjetskog rata do 1999 živjelo 30.000 Francuza, pripadnika francuskih trupa i njihovih porodica.
Nacisti uz propagandnu pompu obnavljaju univerzitet 1936 - on je osnovan 1473. da bi ga ukinuo Napoleon. Poslije Drugog svjetskog rata Trir postaje značajan univerzitetski centar. Dvadesetak hiljada studenata na 110.000 stanovnika daje gradu mladalačku sliku. Petnaestak kilometara od centra je inostranstvo - iza granice počinje Luksemburg.
Mozelsko zlato
Ali, vratimo se vinu. Već za ručak u lijepoj vinskoj bašti nisam mu odolio. Predveče je na rijeci čak i jedna klasična pivnica imala debelu vinsku kartu. Sjećam se da sam devedesetih, kada sam prvi put došao u ovaj grad, više slučajno zabasao u jednu od najstarijih kafana u Triru. Ona se nalazi u dijelu grada koje se zove Olevig - jer su na potoku koji tuda protiče prvi hrišćani obavljali čin miropomazanja, pa su prvo potok, a onda i kraj dobili ime po njemačkom nazivu za ulje.
Na roštiljskoj rešeci iznad žara usred stare odaje u etno stilu samo za mene cvrčala je šnicla. Konobar je preporučio bijelo vino iz strmog vinograda koji se vidio kroz prozor. Prinio sam čašu ustima, miris grožđa i bostana mi je oduzeo dah. Probao sam zlatni, polusuvi rizling. Poslije prvog gutljaja znao sam da sam pronašao prijatelja do kraja života.
Galerija
Bonus video:
