Zabranjeni Kotor. Zarobljeni Kotor. Ovo je posljednje (valjda) što se mora uraditi Kotoru da bi građani i građanke znali u šta im se pretvorio grad sa svom svojom istorijom i kulturom, ali i kamerama, devastiranim i poniženim nasljeđem, lošom infrastrukturom i gradskom politikom koja od njega pravi pusto mjesto... Kotor odavno nije svoj. Ima tome. I razne su pohare rasturale mjesto naših rođenja. Brišu li i to da je u njemu boravio Sigmund Frojd! Brišu li da su mornari podigli pobunu tada kada niko nije protiv okupacije. Nije ga zaobišao ni razorni zemljotres. Nije ga zaobišlo 17 stranih uprava. Nije ga zaobišla ni kuga. Ali ga ne zaobilazi ni tridesetgodišnje političko nasilje i ucjenjivačka politika čelnika aktuelne vlasti.
Da li je mirno i dobro u Kotoru gradu? Kao učesnica Njegoševih dana, kasno sam obavještena da je sa programa skinuta dokumentarna predstava „KoTo(R) o Kotoru, autora Petra Pejakovića, sa stanovnicima Kotora (pod nazivom „Pozorište o Kotoru“), a da je organizacija skupa bila suočena sa ili-ili. Ucjena da bi skup mogao biti otkazan se ponovila prije neko veče, čule smo iz usta organizatorki, kada je sa programa Kotorskog kruga skinut sa liste učesnika tribune o kulturi dijaloga, Goran Jovanović alijas Timur Tmurni. Bilo je opet ili-ili. Politički centri moći zajedno sa poslušnima su odradili svoj posao. To da je, sem moći kojom mašu kao palicom, došlo iz njihovog “svjetonazora” pa sve što im nije po volji je jeretička misao, iako greška u koracima, još je jedan katanac na vratu građanske Crne Gore. Političko nasilje, dogma, premlaćivanje, hapšenje na ulici Podgorice ljudi koji drugačije misle takođe je znak da je došlo do pojačanog stiska političke elite kojoj nije milo ni drago kada kritika kreene. Znaju partijski drugovi, još od “državnog udara”, da se sve može kada je ogoljavanje krenulo i kada smo uvedeni u totalitarizam. Onaj/ona koja je mislila da ćuteći može izbjeći takvu vrstu zagađenja mora shvatiti da tih vještačkih pluća u politici nasilja nema i da je danas lupilo mene u glavu a da to što su svoju sklonili ne znači da neće i njih na drugoj krivini puknut po tintari.
U svakom slučaju, cenzura koja je na snazi nije odraz demokratskih promjena već diktature. Nisu oni na vlasti i u Kotoru i na nacionalnom nivou čitali Vilhema Rajha i njegovu “Čuj, mali čovječe”, imali su pametnija posla da se na kanabeu balkanskog butcher-a uvuku što dublje... Hereza, naša intervencija povodom zabrane izražavanja mišljenja je bio pokušaj ne više skretanja pažnje na procese koji se dešavaju već pritisak da se uradi čin otpora onima koji nam staju nogom za vrat. Svezana usta cenzurom, akt ustajanja sa tribine, koja je po meni mogla da se slobodno održi na ulici ili obližnjim javnim prostorima grada Kotora, bio je poziv građanima/kama i organizatorima da djeluju. Ostalo je sve na svome mjestu - dobro vaspitan svijet je ostao dobro vaspitan sa svojom idejom da neke prostore neće predati. Iako su oni već uzeti iz ruku građana koji ih plaćaju. Dobro, biće neki drugi put kažem. Posebno što je naša stvarnost takva da svakodnevno treba intervenisati makar deset puta. Odgovor vlasti došao je u obliku dogme o sopstvenoj ispravnosti uprkos političkom siledžijstvu. I tako zamjenom teza prolazi ono što je ratnoprofiterskom politikom i ekonomijom davno doneseno iz ratova. Tadašnje jednoumjlje je današnje jednoumlje onih istih koji su “spašavali” druge od njih samih.
Pokazaše da je lekcija Marka Miljanova, o moralu kao odbrani drugog od sebe, izgorjela na višegradskim, vukovarskim, dubrovačkim, sarajevskim... ulicama, na stratišitima u Đulićima, Klisama bosanskim... Ispod iste zastave. A ispod te zastave raste arogancija i osionost. Ispražnjeni registri riječi, formalnosti kao argumentacija... ubjeđivanje da ne vidimo svojim očima kako ste Kotor pretvorili u čilimaru, privatne kockarnice i mafijaške posjede... Još samo da na ministar za neizdržljivi nasrtaj (na sve i svašta) objasni da bi beton bio bolji od zelenila, kamena i vode. Ministar reče da svi koji misle svojom glavom a njemu ne vjeruju - idu u šume. A što u šume? I gdje su nam kada ih on kao skakavci ruši. Pa samo onaj ko je iz šume došao može da ih mrzi i hvata se betona i glavnoga grada, fotelje koju neće da izgubi pa makar na sve tumbalo kao cinami. Tu nam pomaže samo NATO - sa Sinjajevine. Prostor i obrazovanje se najbolje devastiraju. Privatizacija prostora i istorije i prilika.
Preostalo je da nas počnu hapsiti što drugačije mislimo, paliti predstave kao knjige, zatvarati usta onima koji ih kritikuju. Privatizovali su nam svijest, tako da se o sebi ne pitamo. I ono što najviše boli, jer nema iznenađenja sa politikom koja je osmišljenja prije a izrasla iz rata pa je i danas na snazi, jeste to da građani odavno pate od autocenzure. To zlo je teško pobijediti. Taj strah koji ne prestaje. Toliko da se lišavaju svake odgovornosti. A odgovornosti nema kraja. Poražena, ponižena, potkupljena, kolaboratorska raja ćuti i reguliše sama sebe. Sjedi na stolici, ne izlazi iz kuće, ne diže glavu i ne čisti pljuvanje. “Teško zemlji kuda prođe vojska”, a vojska svakojaka i svakolika i svakolikih kroz Kotor i Crnu Goru je prošla devedesetih. Ovo je samo replika. Nije dobro u Kotoru gradu, zarobljenom i zabranjenom. U cenzurisanoj Crnoj Gori.
P.S. Proces protiv bivšeg gradonačelnika Podgorice prolazi u javnosti bez odjeka. Žene u trgovinama neoliberalnog kapitalističkog smeća svake nedjelje rade iako su nam vrli poslanici izglasali zakon da se nedjeljom ne radi. Možda su mislili da će se zakon primjenjivati negdje drugo ili su se samo još jednom igrali zamajavanja onih na čijim leđima se hrane. Žene će i dalje čekati implementaciju zakona u zemlji u kojoj je Ustav pao davno i nikom ništa. U zemlji u kojoj se tabloidno pravosuđe i tužilaštvo k...a svakodnevno.
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
