Za nostalgiju kažu da je žal za prošlim vremenima. Drugi, opet tvrde da je u pitanju žal za nama kakvi smo bili nekad, a treći da u njenoj osnovi stoje pojmovi neponovljivosti i prolaznosti, vjerovatno, najporaznije kategorije ljudskog trajanja. O nostalgiji bi se moglo pričati i raspredati na različite načine, od ozbiljnih do kafanskih, ali čini mi se da prije toga treba postaviti pitanje za čim mi u stvari žalimo. Za nama, minulim vremenima ili pak ljudima koji su obogaćivali naše živote i činili ih smislenijim, ljepšim, podnošljivijim?
Autor ovih redaka o ljudima koji mu znače (uglavnom) odbija da govori iz registra prošlosti, ne zato da bi sebe zavarao kako su, uprkos svom fizičkom nestanku, oni i dalje tu, već zazo što je ponukan jednom slavnom anegdotom u vezi sa možda još slavnijim Josifom Brodskim koji je po svjedočenju njegovih biografa (zvaničnih i nezvaničnih) formalno školovanje završio u 14. godini, a kojem to nije smetalo da ostavi neizbrisiv trag u istoriji evropske civilizacije. Naime, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, na pitanje jednog novinara ko je, po njegovom mišljenju, najbolji živi ruski pjesnik, Brodski je na trenutak zastao, a zatim rekao - „od živih - Puškin“. Dakle, djelo koje je ostalo iza njega, učinilo je Aleksandra Sergejeviča, stoljeće i po nakon njegove smrti mnogo življim i prisutnijim, nego najveći broj stvaralaca u doba kada je priča nastala. Uostalom, da li uopšte treba žaliti za prošlošću, bez obzira na to koliko ona bila velika i sjajna? Možda i ne treba pretjerano, ali se svakako treba okrenuti budućnosti. Iz vrlo jednostavnog razloga - da bi sačuvali prošlost. Ili makar pokušali da to učinimo.
Zato je i ova pripovijest o Brodskom, koji je, kad je morao da napusti Otadžbinu (on je sam uvijek tu riječ pisao velikim početnim slovom) u koferu imao samo pisaću mašinu, dvije flaše votke za Vistena Hju Odna i zbornik pjesama Džon Dona.
U gradu u kojem sam rođen, živjeli su (ili se barem rodili) Pekić, Stijović, Vojo Stanić i svi su tiho prognani. Ne možda svojom voljom, i ne fizički, koliko iz sjećanja. A takva vrsta egzila uvijek je mnogo bolnija. Njihovo djelo maestralno svjedoči o svjetovima koji su bili i prošli, koji su postojali ili nijesu (ali su ih snagom svoje imaginacije oni učinili stvarnijima od stvarnosti koju živimo), i u krajnjem, o Mediteranu, tom prostoru koji predstavlja hiljadu različitih stvari u isti mah, toj zamamnoj kartografiji duha u kojoj je sve drugačije - navike, obale, školjke, tuga, psovke, potonuli gradovi, i koji pored limunovog lišća, prekrasnih priča o Jakvinti, Vladimiru, Hipnosu, istovremeno predstavlja i prostor surovosti, ljubavi, spletki, nježnosti - svega onoga što život čini smislenim, vrijednim živiljenja.
Boraveći na ovim prostorima ti kalitehnisi, majstori i rezbari lijepog, koje samo rijetki mogu da dohvate, ispisivali su nevjerovatne priče o tradiciji, drugima, ali ponajviše o sebi. Jer “stvari imaju onakav oblik kakav im da naša duša“. A upravo je Borislav Pekić virtuoz pripovijedanja i preplitanja fikcije i stvarnosti (mada je u umjetnosti lična istina uvijek važnija od faktografije) u jednoj od svojih zamamnih priča o Dumetriusu Kir Angelosu, kalitehnisu, umjetničkom rezbaru iz Aleje, koji je pravio predmete dostojne bogova, i oko kojih su se utrkivale sve važnije i viđenije vlastelinske porodice sa Mediterana ispričao znakovitu pripovijest o sebi i njemu sličnima, toliko rijetkim da ih najčešće zaboravljamo. U okviru svoje radionice, Kir Angelos imao je prostoriju u koju niko osim njega nije smio da stupi, a u njoj je, kaže pravio svoje remek-djelo. Kada je kuga prošla Alejom, smrt je zatekla velikog majstora u prostoriji radionice. Nekoliko dana kasnije, stanovnici grada otvorili su vrata i našli umjetnika u najobičnijoj, veoma neuglednoj drvenoj stolici. Niko nije mogao da shvati kako je, pored nebrojeno mnogo prekrasnih predmeta koje je izradio tokom života, jedna izuzetno neudobna stolica mogla biti njegovo remek-djelo. Tek kasnije, proniknuli su u tajnu: ona je bila pravljena u odnosu na svaki njegov mišić i samo je njemu savršeno odgovarala. Tad su i odgonetnuli tajnu svakog pravog umjetnika - da on cijelog svog života pravi samo jedno remek-djelo. I da sve ostalo pripada prolaznosti i prahu.
Svoja remek-djela na upečatljiv, umjetnički vrijedan način, koji govori o svijetu u kojem su živjeli, ali mnogo više o svjetovima u njima, (i naravno nama koji smo ih skoro zaboravili) stvorili su Pekić, Stijović Stanić. I možda njihove živote i sudbine najbolje opisuje početak Novog Jerusalima: “Ima ljudi čiji je život trag vrelog železa u tle utisnut. Gde stupe, pod njima gori. Kad minu, dim spaljene zemlje, dugo još vređa oči.
Oni su kao zvezde čije rađanje vidimo milionima godina pošto su zgasle, ali ga nikad ne čujemo. Smrt starog sunca izgleda kao rađanje novog: umiranje ovakvih ljudi uvek je rađanje novog i neizvesnog.
Oni su bića Vatre. Vatra je njihov element. Njihova priroda i sudbina.“
Bonus video:
