Put kojim prolazimo, najprije kroz Aleksinac, oronulu i od svijeta pomalo zaboravljenu varoš, naprosto je loš. Doduše, počeli su na njemu neki radovi. Ali to vožnju ne čini udobnijom. Tako će ostati do našeg cilja - Sokobanje. Prisjećam se, kao kroz maglu, da je majka pričala kako je prije šezdeset godina službovala u ovom kraju kao novopečena učiteljica. Pitam se šta bi se desilo da je ostala. Da li bih u Aleksincu postao neko drugi?
Put do Sokobanje nije predug. Duž tih tridesetak kilometara ćete naići i na Bovansko jezero. Planinska rječica Sokobanjska Moravica uspjela je da napuni ogroman prostor vodom. A svaka voda je lijepa kada se u njoj kao ovdje ogledaju šuma i nebo.
Ulazak u banjsku varoš nije ni na koji način spektakularan. Prije će biti da su moja očekivanja nerealno velika. Sokobanja je najpopularnija banja u Srbiji. Malo je tome pripomogla i država, dijeleći besplatne vaučere za višednevni boravak u turističkim destinacijama zemlje. Od ukupno 120.000 vaučera u Srbiji na Sokobanju otpada 40.000.
Prva šetnja
Smjestio sam se u pansion na padini koja vodi ka novom kupalištu, ali ne idem tamo već se odlučujem da siđem u centar. Sokobanju bije dobar glas. Slušao sam sa raznih strana da je tamo lijepo. Kada bih pitao šta je lijepo, obično bi odgovori bili neodređeni.
Sišavši ulicama u kojima se nižu privatne dvospratnice sa avlijama i psima koji sa lanca besomučnim lajanjem pozdravljaju goste, izašao sam se pred Crkvu Preobraženja Gospodnjeg iz XIX vijeka.
„Amam“, riječ u kojoj su lokalni Srbi progutali jedno „h“ iz imena, mnogi će prepoznati i ako nisu bili u Sokobanji, a jesu gledali film „Zona Zamfirova“ Zdravka Šotre. Tursko kupatilo sa lijeve strane glavne ulice, na početku parka stidljivo svjedoči o prisustvu Osmanskog carstva na ovim prostorima. Izgrađeno je u XV vijeku na mjestu starorimskih kupatila. Hroničari mjesta vele da su u varoš dolazili sultanovi podanici iz dalekih azijskih zemalja, tražeći zdravlje izgubljeno ko zna gdje.
Amam je vjerovatno najskladnija građevina u mjestu. Odmah na početku pješačke zone, koja ima više zelenila od sličnih ulica u gradovima te veličine, vidi se niz kafea, ali i čuveni restoran „Milošev konak“ - on podsjeća da je turizam u ovom kraju skopčan sa godinom 1837. i knezom Milošem Obrenovićem. On je obnovio i dogradio ovdašnja kupatila, a za njega je izgrađena posebna kada, koja je i danas u upotrebi.
Došao sam ovamo radnim danom. Uživam da preko šoljice kafe posmatram ljude koji žure po zdravlje ili da ugrabe što više od odmora. Sunce blista u krošnjama drveća u parku. Moja saputnica mi priča o tome da je njena majka 60-ih i 70-ih redovno odlazila u ovu banju. Ljekovitost je zasnovana na mješavini termalne vode i čistog vazduha. Sokobanja je na 400 metara nadmorske visine, na obroncima planine Ozren. Između Ozrena i Rtnja počinje takozvana „karpatska Srbija“ tek toliko da se zna da nisu baš sve domaće planine balkansko-dinarske. Unaokolo desetinama kilometara nema ni jednog fabričkog dimnjaka, a termalne izvore su znali da cijene još starorimski veterani. Ovde se liječe pluća, kosti, nervi i srce.
Radioaktivna voda
Izvori tople i hladne ljekovite vode osnovni su kapital mjesta. Već treći milenijum ljudi to znaju. Ali naučni dokaz pružio je tek 1934. profesor Beogradskog univerziteta Dragoljub Jovanović, fizičar i radiolog, saradnik Marije Kiri. On je utvrdio da male doze radioaktivnosti u sokobanjskoj vodi stimulativno djeluju na rast i regeneraciju ćelija. Docnije je to višestruko naučno potvrđeno. Izvor koji je najkasnije otkriven nalazi se pored pijace i poznat je kao „Limun Banja“. Voda temperature od 32 stepena privlači građanstvo, koje na travi i na klupama, razgaćeno, po cijeli dan koristi izvor koji je ispred zatvorenog ternmalnog bazena. Kada saberemo pijacu kraj mosta, Terme, ljekoviti izvor i golišave građane, prizor sigurno ne spada u one sa razglednice. Ali je važno da voda djeluje.
Bazen, zapravo „akva park“ na uzvišici iznad varoši je ogromnih dimenzija, ali mu je sam ulaz usko grlo, pa ljudi ponekad čekaju u redu da uđu. Tom prilikom im se može desiti da ih pretresu kao pred ulazak u avion, jer je unošenje hrane zabranjeno. Prilazni putevi, kao i cijela Sokobanja, željni su investitora.
Sokobanjski žal
Znamo da je Hajduk Veljko 1809. branio Sokobanju od Turaka. Bio je poznat po tome što je pred boj pozivao muziku da svira. Veljko je i od rata pravio performans. S obzirom da moderni Turci investiraju u infrastrukturu Srbije, deseteračka mudrost Filipa Višnjića poprima sasvim drugi smisao:
„Drumovi će poželjet Turaka, a Turaka više biti neće“. U Sokobanji niko nije ulagao nekoliko decenija. Drumovi iz regije vape za ulagačima, domaćim ili turskim, svejedno. Zato varošica ima polusocijalistički, pospani šarm. Oronulost infrastrukture i slavna banjska prošlost isprepliću se u melanholičan melanž. Sokobanja nije samo to što jeste sada, godine 2019. Ona je u nevidljivom sendviču između toga što je nekad bila, i onoga što bi nesumljivo mogla biti, kada bi ljudi znali da izbruse svoj nebrušeni dijamant.
U Sokobanji se Ivo Andrić sklonio 1942. Pisao je dok je u svijetu bjesnio najstrašniji rat od postanka čovječanstva. Još prije rata je znao da boravi u banji i po nekoliko nedjelja - u Hotelu Moravica, u sobi 144 - i da se, po svojim riječima, u Beograd vrati kao preporođen. On je zabilježio da ga je dok je gledao sokobanjsku „ljepotu svjetlosti zemlje i neba“ često obuzimala „neka neobjašnjiva tuga ili zanos“. Evropski gospodin Andrić je po tome pravo balkansko čedo. U ovdašnjem čovjeku su tuga i zanos toliko blizu da su ponekad - jedno.
Susret
Mitar, kojem je preko osamdeset godina, a prednjači pri usponu ulicom koja vodi našem smeštaju, sam prilazi kada zastanemo da se orijentišemo. Brzo stupamo u razgovor. Preporučuje nam jedan restoran koji nije na spisku turistički razglašenih objekata. Mitar rado govori, tako dođe i do toga šta bi ovo mjesto moglo da bude, samo da smo „kao Slovenci“. „Znaš, bivao sam i po Sloveniji. Naravno da više volim Srbiju, to je moje. Ali kod nas je neki čip u glavi na pogrešnom mjestu“. Okrenuo se da pokaže Sokobanju, ležerno obuhvatajući pokretom ruke panoramu varoši na koju pada mrak: „Gle ovo. To što je priroda stvorila. A mi?
Šta smo od toga uradili?“ Kao da mu ide na ruku, na ćošku se pred nama pomoli nekadašnja lijepa kuća, gotovo vila, sada u žalosnom stanju. Sjetim se da je ovdje, u Sokobanji, umro Emilijan Josimović, čovjek koji je rođen na rumunskoj obali Dunava u srpskom selu Stara Moldova. Bio je prvi urbanista Beograda. Njegovo urbanističko viozionarstvo bi sada dobro došlo ovom mjestu.
Pozdravio sam se sa Mitrom i te večeri zaista otišao u restoran iza parka. Klasična srpska kuhinja na domaćinskom nivou nije razočarala.
Pećinski doručak
Sjutradan nisam htio da odem iz Sokobanje, a da ne vidim izletište Lepterija. Kažu da riječ potiče od grčke reči elefteria - sloboda. Istoričari nagađaju da su robovi iz tvrđave smjeli da prošetaju kraj Moravice - to im je bila jedina sloboda koju su imali.
Navigacija nas vodi kroz varoš uz strminu, nagli zaokret na lijevu stranu u ulicu, koja izgleda kao ćorsokak, i već smo na brdu iznad grada. Slijedi višeminutno spuštanje i već smo pred drvenim objektom koji očito ne radi. Unaokolo je kanjon Moravice. Most vodi preko rijeke, a staza lijevo uzduž nje. Na stazi se smjenjuju kamenje i korijenje debelog drveća. U plićaku je voda potpuno prozirna pa možeš da prebrojiš kamenje sa mahovinom. Kada naiđe poneki tihi vir rijeka je zelena na onaj poseban način koji ljepotice među rijekama odvaja od prosjeka.
Poslije petnaestak minuta pred nama se pomalja jedan od restorana u Srbiji čija lokacija oduzima dah. Mještani ga zovu naprosto „Pećina“, a zvanično ime mu je „Marko Polo - Pećina“. Nisam uspio da odgonetnem šta mletački trgovac iz XIII vijeka osam vjekova kasnije traži u kanjonu Moravice, ali to je možda već suvišno pitati u globalizovanom svijetu.
Nedaleko odavde utvrđeni Sokograd je bio bastion lokalnih bogumila sve dok tvrđavu nisu zauzeli Nemanjići. Izgleda da ova ljekovita voda tjera na suprotstavljanje autoritetima jer je i za turskih vremena, početkom XV vijeka sokolski i svrljiški beg Hamza otkazao poslušnost sultanu i ušančio se u Sokolcu, kako su još zvali Soko Grad. Nije se to dobro završilo ni po bega ni po grad.
Munja sa Ozrena
Ali vratimo se doručku koji nas čeka. Jedan dio bašte se smjestio - u pećinu. Gromada stijene je kao baldahin nadsvodila prostor restorana skoro do rijeke. Ono što je na stolu, naravno, nije dijetalno. Ali ko da odoli vrućim lepinjama i kajmaku, uz domaću kobaju. To je srpski kontinentalni doručak.
Stalno se osvrćem unaokolo. Jutro je zlatno, voda bistra i klokotava. Šuma se budi. U Srbiji nisam doručkovao na ljepšem mjestu. Uz kafu razmišljam kako Soko Grad i Sokobanju povezuje jedna legenda.
Velmoža, gospodar tvrđave, je u divljem galopu jurio na konju klancem. Munja sa Ozrena preplaši konja, velmoža pade i sav se polomi. Kada se osvijestio vidio je da mu se bliži kraj, pa usne približi izvoru kraj kojeg je pao, da barem ne umre žedan. Ali od vode mu bude bolje. On se zadnjim naporom spusti u izvor i voda ga zaliječi. Izađe kao nov. Na tom mjestu je nastala Sokobanja.
Nasmijanom konobaru dajem dobru napojnicu, a on novčanicu poljubi prije nego što je stavi u džep - kaže prva je za danas, pa da se tako i nastavi. Odlazim iz Sokobanje sa nadom. To što su ljudi pustili da se pohaba može se popraviti. Ali okolo je vječna, veličanstvena priroda.
Branislavu Nušiću, redovnom sokobanjskom gostu, pripisuju izreku: Sokobanja - Sokograd, dođeš star - odeš mlad!“ Ko zna zašto se jedno selo između Sokobanje i Aleksinca zove Mozgovo. U Sokobanji sive mase ranije nikada nije nedostajalo. Tu su rado boravili umni ljudi. Od spomenutih Josimovića, Andrića i Nušića, do Isidore Sekulić. Sada ovo mjesto, kao i cijela Srbija, pati od nedovoljnog priliva kapitala i povećanog „odliva mozgova“. Ali pećinski doručak je sjajan.
Bonus video:
