U eri dezinformacija i lažnih vijesti koje ne dolaze samo spolja, nego se izvor istih nalazi prvenstveno u našem javnom servisu i sa njim povezanim privatnim medijima i pojedinim organizacijama civilnog sektora, a zbog onoga što slijedi Crnoj Gori, važno je pogledati u komšiluk. Mnogi su, u slučaju makedonskog referenduma, papagajski ukazivali da se radi o odabiru puta u budućnost - da li je uopšte moguće odabrati isti u jednom danu, jednim grupnim potezom olovke?! Je li nas brexit ičemu naučio? Učimo od istorije da ništa nijesmo naučili od istorije (Hegel).
Zar nas nedavna prošlost ne uči tome da de iure državnost ne podrazumijeva primjenu demokratskih principa i uspostavljanje nepristrasnih institucija. Kako je opasno lako tvrditi da je samo jedan put, put u budućnost. A gdje vodi taj put? Zašto se ostanak imena Makedonije podrazumijeva kao nazadan ili retrogradan? Da li ova zapažanja polaze od univerzalnih vrijednosti, poput onih Džona Loka, koji je govorio o liberalnim idejama? Utemeljivači liberalne misli Lok, Smit i Tokvil zagovarali su slobodu pojedinca i borili se protiv političkog apsolutizma i planske ekonomije - misli koje su poslužile kao osnova za revolucionarna djelovanja u Evropi (Holandija i Francuska) i SAD. Ipak, Losurdo nas u knjizi „Liberalism, a counter-history“ upozorava na ono što se stavlja po strani. Naime, u to vrijeme je otpočeo mračni period - robovlasništvo, gdje se rob smatrao imovinom. U kontinuitetu se gleda na jednu stranu medalje (neo)liberalne misli - sloboda pojedinca, imovine i deregulizacija ekonomije. S druge strane, superiornost i monopolizam pojedinaca i interesnih grupacija, nerijetko jedne rase, se svjesno prećutkuje (jedan od naprijed navedenih mislilaca je ujedno bio i akcionar veoma sporne kompanije - kompanije koja se bavila transportom roblja). Kažu lako je biti humanista na tuđi račun.
Pritisak koji dolazi sa svih strana na Makedoniju je vanvremenski i složen, a dalekosežan koliko i vjerovatno teritorijalno razgraničenje unutar granica Republike Srbije (KiM). Izgleda da smo zaboravili na teret koji nose nejaka leđa Makedonaca? Saglasan, nije u pitanju samo ime. Radi se o opstanku jednog naroda. Naroda, gle čuda, koji se okuražio da se zove kako se osjeća. Nije li to civilizacijska osnova bivstvovanja svih nas koji pripadamo jednoj rasi - ljudskoj! Valja podsjetiti sve one koji su požurili sa čestitanjem „evropskog“ puta Makedonije, na brojna pregnuća onih koji su se borili i izborili za status nas koji činimo državu Crnu Goru danas. Probajmo razumjeti Makedonce kroz prizmu prosječnog Crnogorca. U rascjepu je partijskog kapitalizma i kaste polutana sačinjene od predstavnika vlasti, dijela opozicije, žiro-računa i samoproklamovanih prvaka manjinskih naroda (u građanskoj državi!), dijela predstavnika civilnog sektora, medija i vjerskih organizacija. Da li bi se i on, prosječni Crnogorac, sjutra trebao odreći svoje teritorije, osobenosti ili identiteta - zarad čega pitam se?
Ako demokratija podrazumijeva klasu onih koji su „rođeni za služenje“, onda je naša civilizacijska dužnost da se odupremo sistemu kaste polutana. Posve je jasno da se ovdje ne radi niti o demokratskim vrijednostima, niti o „pravom“ putu, već o strateškom, geopolitičkom interesu. Reakcija na nesposobnost prozapadne politike su danas pojave poput društveno-ekonomske nejednakosti globalnih razmjera, nezaustavljiv rast desnice, a kod nas i očuvanje na vlasti političkih karikatura. Nemojmo zaboraviti da se pouzdani neprijatelj više cijeni od nepouzdanog saveznika. Na koncu, svi oni koji su pohvalili odluku makedonskih vlasti da zanemare volju građana, trebalo bi dobro da se potrude da sve ono što je, nadam se, nesmotreno objavljeno ili rečeno, svojim angažmanom pošalje u zaborav. Ćutanje je zlato.
Bonus video:
