Rišard Kapušćinjski skoro da je stvorio žanr; toliko je dobro pisao repotraže, da je postao majstor izvještavanja, ne samo za svoju Poljsku, već za čitav svijet. Sve slike koje je pretakao u tekstove bile su žive, a i danas su, jer njegove su knjige prevođene na po tridesetak jezika. Reporter savremene istorije proslavio se tekstovima koji su prenosili atmosferu, pričama koje nisu puko izvještavanje. On je bio pustolov, dovoljno hrabar da zaviri u kafanu, uđe u pleme, razotrkrije licimjerne diplomate i krikne o čemu većina ćuti. Obišao je skoro čitav svijet, kao da ga je privlačio haos, on je išao da izvještava, jurio ka epicentru zbivanja i ostavljao trag o svemu što je važno.
Osim knjige Srce tame, njegovog sunarodnika Konrada, izuzetno važna knjiga nastala je iz pera Kapušćinjskog “Ebanovina - Moj afrički život” (SamzidatB92). Obojica otkrivaju Afriku, svako na svoj način.
U toj izvanrednoj knjizi Kapušćinjski piše kako treba tretirati taj čarobni kontinent, i pokazuje primjere kako i ne treba, i gdje je uzrok haosa. Dirljive scene sa običnim ljudima važnije su od svih zvaničnih saopštenja i depeša, kao i svega što su prenosile tada velike svjetske inofrmativne agencije. On se u knjizi postavio kao uljez, a uspio je da napiše fantastičnu priču.
Isti izdavač SamizdatB92 objavio je još jednu knjigu Kapušćinjskog, knjigu koja se zove Car. U vrijeme kad naš nezvanični crnogorski car putuje u Japan na inauguraciju cara sa drugog kraja svijeta, ova knjiga je važna, po sve nas. On piše o poslednjim danima vladavine Hajla Selasija. Faktografski, mistično, tačno i otrežnjujuće. Piše o mehanizmu autoratarne vlasti, o svim njihovim manama i pukotinama, ali ne piše on samo o tome kako jedan autoritarni sistem (ne)funkcioniše, on takođe piše o padu, o sunovratu i kako se piramida autoriteta urušava. Briljantno piše o potresnoj temi, koja je, izgleda, ne samo kod nas, uvijek aktuelna. Nažalost.
Iako je knjiga objavljena prije više od četrdeset godina, analiza je dragocjena, jer se javljaju nove autokrate, možda ne nakinđurene kao “Hajle Selasije car Afrike i Azije”, ali podjednako opasni po društvo. Evo citata iz knjige koji potvrđuje aktuelnost: “Nije uopšte bilo slučajno to što su se oko cara nalazili većinom podli i prosti ljudi. Podlost i prostota su uslovi za nobilitaciju, na osnovu ovog kriterijuma monarh je birao svoje favorite, za to ih je nagrađivao, davao im privilegije. U dvoru nijedan korak nije napravljen, nijedna riječ nije izgovorena bez njegovog znanja i saglasnosti. Drugačije nije moglo da bude jer je uslov za boravak u carevoj sredini bilo njegovanje njegovog kulta; ko je u tome slabio i gubio vatrenost - gubio je mjesto, otpadao, nestajao. Hajle Selasije je živio među svojim sjenkama, njegova svita bila je umnožena monarhova senka.“
Nekoliko puta je Kapušćinjski bio blizu Nobelove nagrade, ali je nije dobio. Izmakla je Poljaku. Nedavno je, uz Handkea nagrađena i Olga Tokarčuk iz Poljske. O carevima i narodu sve je već zapisano, samo mi nikako da pročitamo i uvidimo analogiju.
Bonus video:
