Ove godine protesti i neredi buknuli su u tri grada koji su među najbogatijim u svijetu. U Parizu talasi protesta i bunta traju od novembra 2018, kada je predsjednik Francuske Emanuel Makron povećao porez na gorivo. U Hongkongu su neredi počeli u martu kada je gradonačelnica Keri Lam predložila da se usvoji zakon o ekstradiciji u matičnu Kinu. A u oktobru je planuo grad Santjago nakon što je predsjednik Sebastijan Pinjera naložio povećanje cijena za vožnju metroom. Svaki od tih protestnih pokreta ima svoje lokalne razloge, ali zajedno prikazuju jednu širu sliku: eto šta se može desiti kada osjećaj nepravde počne da se spaja sa masovnim osjećajem smanjenja društvene mobilnosti.
Prema tradicionalnim pokazateljima BDP-a po glavi stanovnika, sva tri grada su primjer ekonomskog uspjeha. U Hongkongu je prihod po glavi stanovnika skoro 40.000 dolara, u Parizu više od 50.000, a u Santjagu oko 18.000 (jedan od najbogatijih gradova Latinske Amerike). U “Izvještaju o globalnoj konkurentnosti za 2019”, koji je objavio Svjetski ekonomski forum, Hongkong je na trećem mjestu, Francuska na 15, a Čile na 33. (to je najbolji pokazatelj među zemljama L. Amerike, i to sa velikom razlikom).
Ali iako su, sudeći po opšteprihvaćenim standardima, sve te zemlje prilično bogate i konkurentne, njihovo je stanovništvo nezadovoljno ključnim aspektima svog života. Prema podacima “Svjetskoj izvještaja o sreći za 2019”, građani Hongkonga, Francuske i Čilea smatraju da im je život na mnogo načina paralizovan.
Svake godine kompanija Gallup pita ljude u cijelom svijetu: “Jeste li zadovoljni ili ne slobodom izbora pri donošenju odluka o svom životu?” Hongkong je na 9. mjestu u svijetu kada je riječ o BDP-u po glavi stanovnika, ali se ispostavilo da je mnogo niže - na 66. mjestu - kada je riječ o nivou društvene percepcije lične slobode izbora u biranju životnog kursa. Slično mimoilaženje imamo i u Francuskoj (25. mjesto za BDP po glavi stanovnika i 69. za slobodu izbora), kao i u Čileu (48. odnosno 98. mjesto).
Ironija je u tome što i Heritage Foundation i Univerzitet Sajmon Frejzer smatraju da Hongkong ima najviši stepen ekonomskih sloboda u svijetu, iako Hongkonžani ne očekuju slobodu izbora u donošenju odluka o svom životu. U sve tri zemlje gradska omladina, koja nije rođena u bogatstvu, izgubila je nadu da će naći stan koji može plaćati i dostojanstven posao. U Hongkongu je nivo cijena nekretnina (u odnosu na prosječnu platu) jedan od najviših u svijetu. A Čile ima najviši nivo nejednakosti u prihodima među svim zemljama članicama OECD-a, kluba zemalja sa visokim nivoom prihoda. U Francuskoj djeca iz elitnih porodica tokom života imaju mnoge prednosti.
Zbog skupih stanova većina ljudi je istisnuta iz centralnih poslovnih kvartova pa da bi stigli na posao moraju koristiti lični ili javni prevoz. Upravo je zato znatan dio društva posebno osjetljiv na bilo kakve promjene cijena u saobraćaju, što su i pokazale eksplozije protesta u Parizu i Santjagu.
Daleko od toga da su Hongkong, Francuska i Čile jedine zemlje koje se suočavaju sa krizom društvene mobilnosti i nezadovoljstvom zbog nejednakosti. SAD bilježe nagli rast slučajeva samoubistava i drugih znakova socijalnog neblagostanja (na primjer, masovna ubistva) na fonu nezabilježenog rasta nejednakosti i pada povjerenja javnosti prema vladi. Nesumnjivo je da SAD očekuje socijalna eksplozija ako nastavi da sprovodi uobičajenu politiku, uključujući i ekonomsku.
Da bi se to preduprijedilo treba izvući određene zaključke iz tri pobrojana slučaja. Za sve tri vlade protesti su bili neočekivani. Izgubivši vezu sa zajednicom, i ne znajući ništa o raspoloženju u njoj, vlasti nisu mogle da predvide da će političke odluke, koje izgledaju sasvim umjereno (zakon o ekstradiciji u Hongkongu, povećanje poreza na gorivo u Francuskoj i karte za vožnju metroom u Čileu) isprovocirati masovnu socijalnu eksploziju.
Ali je, možda, najvažnije i manje iznenađujuće to što su tradicionalni ekonomski pokazatelji blagostanja apsolutno nedovoljni za mjerenje realnog raspoloženja u društvu. Pokazatelj BDP-a po glavi stanovnika mjeri srednji prihod u ekonomiji, ali ne govori ništa raspodjeli dohotka, o tome kako ljudi ocjenjuju šta je pravedno a šta ne, o osjećaju ranjivosti u društvu i mnogim drugim indikatorima (na primjer, povjerenje u vladu), koji ozbiljno utiču na opšti kvalitet života. U nekim rejtinzima - “Indeks globalne konkurentnosti” Svjetskog ekonomskog foruma, “Indeksu ekonomskih sloboda” Heritage Foundation, “Ekonomskim slobodama u svijetu” Univerziteta Sajmon Frejzer - subjektivna raspoloženja u društvu, na primjer ocjena o pravdi, slobodi izbora u donošenju životno važnih odluka, čestitosti vlade, stepenu povjerenja među sugrađanima, praktično se uopšte ne uzimaju u obzir.
Da bismo saznali kakvo je raspoloženje, treba direktno pitati ljude kako su zadovoljni životom, kakav je njihov osjećaj lične slobode, kakvo je povjerenje prema vladi i sunarodnicima, kao i o drugim aspektima društvenog života koji ozbiljno utiču na kvalitet života i, u skladu s tim, na perspektivu pojave socijalnih nemira. Upravo taj pristup u godišnjim anketama o blagostanju koristi Gallup, a onda moje kolege i ja izvještavamo o tome svake godine u “Globalnom izvještaju o sreći”.
Ideja održivog razvoja, izražena u 17 “Ciljeva održivog razvoja” (SDGs) koja su vlade utvrdile 2015. godine, predviđa da se izađe iz okvira tradicionalnih pokazatelja, kao što je tempo rsta BDP-a ili prihod po glavi stanovnika, i započne korišćenje mnogo bogatijeg spiska ciljeva uključujući socijalnu pravdu, povjerenje, ekološku održivost. U programu (SDGs), na primjer, posebna pažnja se posvećuje ne samo nejednakosti u prihodima (Cilj 10), već i širim pokazateljima blagostanja (Cilj 3).
Taj program poziva svaku zemlju da izmjeri puls stanovništva i pažljivo analizira razloge socijalnog neblagostanja i nepovjerenja. Ekonomski rast bez pravde i ekonomske održivosti - to je recept za nerede, a ne za blagostanje. Moramo pružiti više državnih usluga, aktivnije preraspodjeljivati dohodak od bogatih ka siromašnima, uvećavati državne investicije. Čak će i ona rješenja, koja izgledaju razumno (na primjer smanjivanje subvencija za gorivo ili povećanje cijene karte za metro da bi se tako pokrili njegovi gubici), dovoditi do masovnih nereda ako se takve odluke donose u uslovima niskog povjerenja u javnosti, visokog nivoa nejednakosti i osjećaja nepravde koji zahvata sve.
Autor je profesor na Univerzitetu Kolumbija
Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
